ALEKSANDAR DEVIN – Ratnički narod Crne Gore
Slobodan Jovanović
Preveo: Slobodan Jovanović
Ratnički narod Crne Gore
Od Aleksandra Devina Hrabar i izdržljiv narod su Crnogorci, s pravom čuveni po svojoj vjekovnoj borbi protiv turske moći i po čvrstoj riješenosti da osvoje nacionalnu nezavisnost. U njihovoj domovini, zemlji Crne Gore, kako joj glasi ime, đe vukovi i divlji veprovi slobodno lutaju između četinarskog i bukovog drveća na uzvisinama, i ljudi se moraju se žestoko boriti sa prirodom za svoje potrebe ukoliko žele da opstanu, a bespoštedna vežba za to takmičenje, ništa manje nego ratna disciplina, uticala je da se izdgradi rasa sposobna za izuzetnu fizičku izdržljivost. Kao rođeni ratnici, crnogorski muškarci dugo su smatrali ratovanje svojom najvažnijom aktivnošću i ponosno su pokazivali svoja znamenja i obelježja vojne službe. Hrabri i neustrašivi, ali nikada u mirnodopsko vrijeme ne izlaze bez pune oružane sprijeme – pištolja, dugog bodeža za pojasom i puške obješene o rame. Moderni način ratovanja je učinio zastarjelim njihovo staro oružje – mač sa drškom optočenom zlatom ili srebrom, pištolj neprocjenjive izrade, dugu pušku ukrašenu sjajnim zlatom – ali Crnogorac i dalje nalazi zadovoljstvo u veličanstvenosti svoje odježde. Nacionalna nošnja se sastoji od veoma širokih pantalona do koljena koje podsjećaju na rasječenu suknju, veoma lijepo izvezenog kaputića sa zlatnim ivicama, dugačke tunike koja doseže do koljena, prilično otvorene naprijed i skupljene oko struka božanstvenim širokim svilenim pojasom i prsluka bez rukava, gusto pokrivenog duplim redom zlatne dugmadi i skrojenog tako da grudi ostaju nepokrivene. U takvoj nošnji crnogorski muškarac voli da se prikazuje u doba mira i ponosno korača glavnom ulicom Cetinja, ističući sjajno perje izuzetnim fiizičkim karakteristikama i dobrim držanjem. Prirodno je da su ljudi toliko obuzeti ratovanjem i od malih nogu i obučavani za rukovanje oružjem prijezirali sve manuelne poslove i ostavljali ženama neophodne zemljane radove. Otuda, dok su muškarci u svojim dugom pohodima ostali neporaženi sa svojim staromodnim ratnim metodima, njihove žene-seljanke su na svojim ramenima iznosile teret teškog rada sa odlučnošću da očuvaju život i sposobnošću da ispune svoje ciljeve neprijevaziđenim u Evropi. Njihove obaveze nijesu bile samo majčinstvo i vođenje domaćinstva, već su one nosile težak teret i obrađivale zemlju, prihvatajući taj položaj ne kao zavisnost već kao prirodnu podjelu rada. Muškarac je za crnogorsku ženu borbena životinja a ženi je dopala uloga da se brine za sve druge oblasti života. Žena se rijetko viđa u javnosti, osim u crkvi ili kako nosi hranu. Po zakonu, ona ne može biti odgovorna za zločin (osim ubistva), već je za prijekršaje žene odgovoran njen muž, otac za prijekršaje svojih kćeri, a brat za prijekršaje svoje sestre. U slučaju osvete, od žena se nije očekivalo da uzima ulogu osvetnice. Život nije bio lak za crnogorske žene, posebno u vjekovima prije nego što su obradive površine iz ravnica potpale pod dominaciju crnogorske države. U celoj istoriji poljoprivrede, nema ljepše stvari od strpljive energije koju crnogorska žena ulaže da bi njena zemlja darovala hranu i domišljatosti koju pokazuje u obradi oskudne i neplodne zemlje. I najmanji djelovi zemlje, nekada veličine nekoliko inča, koji mogu da nose samo jednu stabljiku krompira, obrađivani su. Kameniti grebeni, zalutale niše i pukotine zemlje, sve je to namjenjeno sijanju a mnogi su i razni mali usjevi sakupljeni na površini koja možda nije veća od kvadratnog metra. Ipak, uprkos neprestanom trudu da njenim stenovitim padinama brda i malo pitomijim ali malobrojnim dolinama, Crna Gora nije mogla da prikupi dovoljno hrane da nahrani svoje ljude i nedostajala joj je morska luka. Smokva, murva i vinova loza sada cvjetaju u dolinama ali ishrana ljudi je oskudna i štedljiva i oni jedu malo sira, krompira i usoljene ribe koju zovu ukljeva i hleb od raži i kukuruza. Srećom po Crnogorca, on je uvek „manje mario za pun stomak nego za lagano srce“. A to lagano srce je bilo njegovo vjekovima. Oskudica i borba su, takođe, bili njegovi, kao i njegovog oca prije njega. Crnogorac nikada nije tražio miran kraj. Zaista, on se toga klonio, a od molitvi i dobrih želja koje su mu upućivane u ranom djetinjstvu na krštenju, nijedna nije bila češća od želje „Bože spasi ga od umiranja u krevetu.“ Uz ovaj borilački duh išlo je i krvno bratimljenje mladih ljudi i posvećivanje onih koji fizički nijesu sposobni za borbu pjevanju pjesama i recitovanju o herojskim djelima. U davnoj istoriji Crne Gore donet je dekret da će onaj ko u času borbe napusti polje i zatraži neđe zaklon a da nije dobio komandu da se povuče, biti osramoćen oblačenjem u žensku odjeću i biće mu data prijeslica umjesto mača, a žene će ga tući prijeslicama, da bi, na kraju, bio proćeran prijeko granice kao izdajnik slobode Crne Gore i nedostojan svoje otadžbine. Crnogorac ima sve karakteristike srčanog, gorštačkog i borbenog naroda. Trijezan je i rijetko pije drugo osim malo vode i kiśelog mlijeka, premda će na proslavama i događajima poput sahrane ili krštenja udovoljiti sebi crnim vinom ili rakijom, pićem destilovanim iz vinove loze i lokalne divlje šljive. Čestit je, vjeran svojoj ženi i toplo privržen porodici. Život mu je zaista i dalje u velikoj mjeri plemenski, a kućna porodična zajednica sa pater familiasom na čelu još uvek opstaje. Istovremeno, Crnogorac je osvjetoljubiv i veoma osjetljiv kada je u pitanju čast njegove porodice. Upravo je ta osjetljivost održala osvetu ili krvnu osvetu živom. Kralj bi mogao zabraniti osvetu, svještenstvo bi je moglo zvanično osuditi ali ju je javno mnjenje podržavalo. U odbrani lične časti i časti njegove porodice Crnogorca ne možete ubjediti da je pogrešno ubiti prekršioca. Inače, ubistva se rijetko dešavaju, osim u slučaju pograničnih napada, koji su na Balkanu oduvjek smatrani legitimnim oblikom poslovanja. Tako primitivan narod nema potrebe za profesionalnim advokatima, a sukobi se rešavaju tako što svaka strana pred oblasnim sudijom predstavlja svoje vidjenje slučaja i izvodi svoje svedoke. Uz borbenu hrabrost njenih ljudi i poljoprivredne vještine i posvjećenost njenih žena, Crna Gora ima i svoje mjesto u analima učenja. U manastiru Obod u blizini Rijeke, čak 1493. godine, Ivan Crnojević je postavio prvu štamparsku presu, a njegov sin Đurađ Crnojević je nastavio taj posao. Slova su pribavljena iz inostranstva i štampani su mnogi molitvenici i psaltiri, sve dok nijesu došli Turci i uništili presu 1566. godine. Tek je 1832.godine umjetnost štampanja oživjela a pjesme i balade iz te zemlje, njene legende i priče koje su tako dugo održavane usmenim predanjem, dobile su svoje trajne zapise. Od nacionalnih balada, ili „pjesama“ kako ih zovu, jedna od najpoznatijih je „Sve-Oslobodi“ (potpuno slobodan), napisana kao pomen crnogorskoj istrazi poturica – tj. istorijskom masakru Muslimana uoči Božića 1702. godine, jednom događaju u vekovnoj borbi između Crnogoraca i Turaka. Priča o toj borbi je, uglavnom, istorija Crne Gore. Jer njeni ljudi, kao i njihovi susjedi u Bosni i Hercegovini, po porijeklu pripadaju srpsko-hrvatskom ogranku velike slovenske porodice, govore istim jezikom kao Srbi, koriste ista ćirilična slova u pisanju i slijede veru i doktrinu istočne pravoslavne crkve. Skoro sve stare balade se bave ratnim delima, što je razumljivo za jedan borbeni narod. Te balade ogromne dužine pjevaju se uz pratnju jednožične violine, nazvane gusle, i predstavljaju važnu pojavu na svim društvenim okupljanjima. Osim pjevanja, igranje prijedstavlja popularnu nacionalnu pojavu a igra se veoma razlikuje od zapadnoevropskih igara. Kolo, odnosno igranje u krugu, muškarci izvode sporim, dostojanstvenim pokretima, a ponekad im pomažu žene, koje formiraju krug i nastavljaju da prolaze kroz mnoge svečane i ponosne evolucije. Oro je mnogo življa aktivnost, u kojem su muškarci i žene okrenuti licem u lice u parovima, povremeno stimulisana brzim pucanjem iz revolvera od strane muških igrača. Tek je nakon velikog poraza Srba od strane Turaka na Kosovu 1389. godine kneževina Crna Gora postala odvojena i zasebna država, za koju će se od tog trenutka boriti oružjem sa turskom silom sve do postizanja nezavisnosti. Nakon Kosova, Crnogorci su se povukli u svoje planine i, pod vođstvom Đurađa Balšića, do smrti branili suverenitet od Turaka. Otuda Crnogorci, i muškarci i žene, nose na glavi kape, tamnocrvene boje, okruglog oblika, sa širokom bordurom od crne svile i pet prišivenih zlatnih traka. Crvena boja označava more krvi koje je zapljuskivaloo Crnu Goru tokom pet vjekova, koji su prijedstavljeni zlatnim trakama, dok je crna bordura znak žaljenja zbog propasti na Kosovu. Mnoge su se dinastiije promjenile tokom tih vjekova, a značajne su bile vladike ili kneževi-episkopi, čija je vladavina trajala do 1851. godine. Ova duga linija kneževa pomogla je da se efikasno konsoliduje nacionalna nezavisnost i održi jedinstvo. Cetinjski vladika je u jednoj osobi prijedstavljao duhovnu i svjetovnu vlast, a titula se prenosila sa strica na nećaka (s obzirom da vladika, prema zakonima istočne crkve, nije mogao da se ženi), što je spriječavalo neslogu među poglavarima vlasnicima zemlje. Osim toga, vladika, po osnovu svoje svete službe, manje je bio u iskušenju nego sekularni vladari da izda zemlju odmećući se, a njegovo naimenovanje nije (kao prijethodna naimenovanja za cetinjsku stolicu) vršio pećki patrijarh, podanik Porte. Vladika nije imao obavezu vjernosti sultanu, ni direktnu ni posrednu. Njega su birali poglavari Crne Gore, a samo je njegovo posvećenje za episkopat vršio patrijarh. Najveći od vladika je bio Petar I, koji je vladao od 1782 do 1830. godine. On je bio taj koji je prvi put uveo Crnu Goru u evropsku politiku, ušavši u savezništvo sa Austrijom i Rusijom protiv Turske od 1788-92.godine, i pruživši pomoć Britancima da zauzmu Kotor od Francuza 1813-14. Crna Gora nije dobila ništa kasnije od toga, jer su evropske sile odmah predale Kotor Austriji. Petar I je prkosio i Napoleonu Bonaparti, odbijajući ponuđenu „zaštitu“ imperatora i titulu dalmatinskog patrijarha. Njegov naslednik, Petar II, div visok šest stopa i 8 inča (1,97m), pamti se više po administrativnom poslu tokom 20 godina njegove vladavine (1830-51) nego po spoljnoj politici. Pjesnik i reformator sa mladalačkim poletom – imao je samo 39 godina kada je umro – Petar II je autor „Gorskog vijenca“, čuvene slovenske istorijske drame i „Luče mikrokozma“, filozofske poeme koja je postala srpski klasik. Njegovim naporima zabranjena je osveta (mada ne i iskorjenjena), suzbijena krađa, osnovan Senat, obnovljena nacionalna štamparija i sakupljene i objavljenje pjesme te zemlje. Petar II je bio poslednji vladika. Njegov nećak i naslednik Danilo se oženio i rado se odrekao duhovne vlasti vladike u korist isključivo svetovne, postavši gospodar, odnosno knez Crne Gore. Zajedno sa svojim bratom Mirkom, velikim vojnikom – „mačem Crne Gore“ – Danilo je na Pariskom kongresu 1857. osvojio priznanje za svoju državu i u ratovima sa Turcima stekao dodatne teritorije. Mirko, uprkos svojim vojnim vještinama, nije smatran pravim čovjekom za kralja i, kada je Danilo ubijen 1860.godine, izbor je pao na Mirkovog sina Nikolu, mada je on tada imao samo 19 godina. Za duge vladavine Nikoline, kneževina je postala kraljevstvo, oružani kamp i „orlovo gnijezdo“, kako je Nikola opisivao svoju zemlju, transformisala se modernu državu, i najzad nakon uspješnog izlaska iz dva balkanska rata, izgubila u haosu Velikog rata. Jer, užasnom ironijom sudbine, Crna Gora je bila jedina „mala nacija“ zbrisana sa mape Evrope krajem Velikog rata, a njeni stanovnici jedini narod koji više nije bio nezavistan. Nijedan suveren nije učinio više za svoj narod nego što je Nikola za Crnu Goru. Borio se za svoje gorštake u ratu protiv Turaka 1862.godine, predvodio ih protiv Turaka 1876. Godine, a kada se drugi rat završio 1878.godine Berlinski sporazum formalno je priznao nezavisnost Crne Gore i duplo uvećao njegovu teritoriju, čime je broj stanovnika uvećan sa 150.000 na 200.000 duša. Sporazum je morao biti revidiran nakon dvije godine, a Crna Gora je tada povratila luku Ulcinj i obalski pojas od 30 milja (48km) koji je držala tokom srednjeg vijeka. U godinama mira koje su trajale do Balkanskog rata 1912.godine tokom Nikoline vladavine zemlja je doživela prosperitet. Ustav i sistem nacionalnog obrazovanja uspostavljeni su 1868-69. Po tom ustavu knez Nikola se odrekao svojih do tada stečenih prava na neograničenu vlast nad javnim sredstvima, ali je zadržao isključivo pravo na pomilovanje i upravljanje javnim poslovima. Osnovane su dvije srednje škole, jedna za dječake po imenu Bogoslovija i jedna za devojčice po imenu Ženski crnogorski institut, nakon čega su uslijedile i osnovne škole sa slobodnim, univerzalnim obrazovanjem. Univerzitet nije bio moguć i mladi Crnogorci koji su željeli univerzitetsko obrazovanje obično su ga nalazili u Francuskoj, Italiji, Rusiji ili Njemačkoj. Unutrašnji resursi zemlje su razvijeni uvođenjem uzgoja duvana i vina, dok su rudni resursi – gvožđe, bakar, ugalj i nafta – još uvijek bili nerazvijeni.- je revidiran zakonik, a naslijedila ga je nova modernija skupina zakona. Godine 1905. Nikola je proglasio novi Ustav koji je umjesto starog patrijarhalnog reda uveo političke slobode (uz uobičajene poteškoće koje političke slobode nose sa sobom), a Skupština ili Crnogorski parlament koji se sastao u oktobru 1906. na Cetinju valjano je izabran muškim glasovima, osim 12 ex-officio članova.
- godine, na osnovu peticije Skupštini, kneževina je postala kraljevstvo, a Nikola njen prvi kralj. Za Crnu Goru su uslijedile još dvije godine prosperiteta prije Balkanskih ratova 1912. I 1913. godine, a zatim samo još jedna godina prije nego što je zemlja utonula u konflikt koji je promjenio granice mnogih zemalja. U mirnodopsko vrijeme izgrađena je pruga od Virpzara do Bara, sa određenim planiranim proširenjima. Osposobljeni su putevi za motorni saobraćaj. Porastao je broj škola. U periodu od 1914-15.godine bilo je 18.195 đece i 366 nastavnika u 211 osnovnih škola. Srednjoškolci su pohađali četiri srednje škole u Podgorici, Nikšiću, Beranama i Pljevljima; a na Cetinju je bila obična škola za obuku svještenika i školskih upravitelja i gimnazija koja je radila na liniji francuksih javnih škola.
