HRIŠĆANSTVO U CRNOJ GORI OD POČETAKA, DO CRNOJEVIĆA
Danilo RADOJEVIĆ
Poslije gotskog rušenja episkopsko sjedište je premješteno nedaleko od Duklje, u Doljane
Od V stoljeća veći su gradovi na teritoriji današnje Crne Gore postajali episkopski centri. Tragove hiršćanstva iz toga ranog perioda potvrđuju arheološki nalazi, kao što su oni iz antičkog grada Doclea, sa hrišćanskim simbolima. Reprezentativan primjer je staklena "Podgorička čaša" (IV-V. stoljeće), koja se čuva od 1885. u Ermitažu, u Sankt Petersburgu, na kojoj su prikazani biblijski motivi. Nije poznato kada je osnovana dukljanska biskupija, pa I. Marković kaže da je, ako je postojala prije kraja IV stoljeća, pripadala mitropoliji u Solinu (kod Splita). Papa Inocent I (402-417) dao je vrhovni položaj solunskom mitropolitu Aniciju, ustanovivši solunski vikarijat, kome je pripala i dukljanska biskupija. Prema toj odluci, biskupi Ilirika morali su se obraćati papi preko solunskog vikara. Istočni rimski car Teodosije II (408-459) donio je edikt (421. godine) kojim je osporio pravo papama da se miješaju u upravu crkve u Iliriku, dajući ga (pravo) carigradskom patrijarhu. Tome se usprotivio zapadno - rimski car Honorije (395-423) koji je naredio prefektu Ilirika da spriječi sprovođenje pomenutog Teodosijeva edikta. Docnije je bizantiski car Zenon (474-491) donio akt, 481. godine, kojim se odvaja solunski vikarijat od pape.
Car Justinijan (527-565) osnovao je (535. godine), arhiepsikopiju u gradu Justiniana Prima, pa je podijelio istočni Ilirik na Dakiju (centar Justiniana Prima) i Makedoniju (centar Solun), čime je ta teritorija isključena ispod jurisdikcije papa. Crkva u Justiniani Primi nije zavisila od drugijeh crkvenijeh centara. Arhiepiskopiji Justiniana Prima, kao jedna od pet dijeceza, pripala je i dieceza Praevelis (centar Scodra). Međutim, novelom iz 545. godine, Justinian je promijenio odluku i priznao jurisdikciju pape nad crkvom u Iliriku. Arhiepiskopija Justiniana Prima pominje se posljednji put 602. godine. To je vrijeme avarsko-slavenske invazije prema Carigradu. Solun opet postaje crkveni centar kome je bila podređena prevalitanska crkva.
Pretpostavlja se da je u gradu Duklji (Doclea) prvi poznati biskup bio Evandar, učesnik koncila u Kalcedonu (mjesto na Bosforu), 451 godine. Neki autori misle da se ovaj podatak odnosi na biskupa frigiske Diokleje. Praevalitanski episkop Andreas ("Andreas episcopus Preavalitanus") pomenut je 519. godine. Na petom crkvenom saboru, u Carigradu (sazvao ga Justinian, 553. godine), koji je osudio nestorijanske spise, učestvovao je prevalitanski episkop Foka (Phocas), kao zastupnik arhiepiskopa iz Justiniane Prime. Skoro pola stoljeća kasnije, 579, pominje se episkop Stefan koji se žali da se svjetovna vlast miješa u crkvena pitanja. Možda je zbog te žalbe smijenjen jer se iste godine pominje na prevalitanskoj katedri episkop Jovan. Prevalitanska episkopija pomenuta je 599, pred dolazak Avara i Slavena. Papa Grgur Veliki, u pismu iz 602, pominje biskupe Pavla (Paulus) i Nemesiju (Nemesion). Pavle je zbog nečega zbačen, pa je na njegovo mjesto postavljen episkop Nemesija. Međutim, Pavle je uspio da se povrati na episkopsku stolicu. U poznatoj građi pomena drugih episkopa na ovoj katedri nema.
Pošto su Goti u V vijeku osvojili Prevalis (Crnu Goru), razorili su crkvene objekte, među kojima i katedru u gradu Duklji. Prema mišljenju nekih istraživača, poslije toga rušenja premješteno je episkopsko sjedište nedaleko od Duklje, u Doljane (Zlatica), đe danas postoje ostaci dva sakralna objekta, jedan uz drugi: trobrodne bazilike i trikonhalne crkve. U sklopu bazilike nalazi se grobnica za koju se smatra da je mogla pripadati nekom od episkopa. Za potvrdu mišljenja da je u Doljanima bio biskupski centar može se uzeti i sačuvani toponim Biskupova Dolina (u Doljanima), gdje se nalaze ostaci pomenutih crkava.
U Prevalisu je razbijena crkvena organizacija prilikom osvajanja Avara i Slavena, u VI i VII vijeku, pa je do njene obnove došlo početkom VIII vijeka. U to vrijeme su prihvaćeni kultovi: Sabbe Abasa, Trifuna, Sergija i Vakha i dr. Nakon procesa nove hristijanizacije, postao je Drač sjedište obnovljene mitropolije (732) koja je imala 15 sufragana, među kojima i biskupe Dioklije, Skadra, Ulcinja i Bara. U Barskom polju otkriveni su ostaci episkopske crkve, što neke autore navodi na pomisao da je oko nje bilo i prvo naselje, a da je docnije preseljeno na mjesto današnjeg Starog Bara.
Doclea (Duklja) prestala je biti sjedište biskupije vjerovatno u VII vijeku, kada je stradala u prosijedu, pa je moguće pretpostaviti, na osnovu značajnih arheoloških ostataka, da je novi biskupski centar postala Lontodokla (što znači Nova Doclea), grad koji pominje K. Porfirogenit, a koji je vjerovatno porušen pri Nemanjinom osvajačkom pohodu, krajem XII vijeka. Na arheološkom lokalitetu Martinićka Gradina (moguća Lontodokla) nalaze se temelji preromantičke bazilike sa vrlo razvijenim oltarom i u istočnoj apsidi biskupskom katedrom. Ako bismo prihvatili ovu identifikaciju, onda izlazi da su biskupi Lontodokle i dalje nazvani dioklijskim, od kojih se posljednji napominje Ivan (oko 900. godine). I u popisu sufragana dračke arhiepiskopije pominju se, između ostalih, tri biskupije na crnogorskom tlu: barska, ulcinjska i dukljanska. Ako se ne radi o tome da je bilo očuvano staro ime biskupije i u slučaju da je bilo njeno sjedište promijenjeno, onda se može zaključiti da je još i u to vrijeme postojao neki naseljeni dio starog (razrušenog) grada Duklje.
Slovenski preci Crnogoraca nijesu u cjelini odbacivali svoja tradicionalna vjerovanja
Osim navedenog podatka, i u Andreacijevoj Povelji iz 809. pominje se sudija iz Duklje. D. Gruber (1912) misli da je pored zapuštenog rimskog grada Doclee koji je porušen - osnovan novi grad. Docnije se F. Šišić (1928) pridržava toga stava. Osim pomenutih biskupa iz ranog perioda, nijesu poznata imena njihovih nasljednika sve do IX vijeka. K. Porfirogenit u svome djelu De administrando imperio govori o vraćanju jednog dijela slovenskih vjernika, u vrijeme cara Asilija I (867-886), svojoj staroj paganskoj vjeri. Pofirogenit kaže da se Sloveni u većini nijesu, u prvijem vijekovima poslije doseljavanja, pokrstili, da bi se bolje oduprli Romejima. Govoreći o molbi koja je upućena Bizantu od strane predstavnika Slovena, on kaže da su se caru obratili oni koji su bili odstupili od hrišćanstva: "I zbog toga poslaše poslanike caru i oni koji i od same vjere otpadoše i potpuno odstupiše od svetog krštenja".
Proces hristijanizacije Dukljana (Crnogoraca) moguće je rekonstruisati analogijom u odnosu na bliže sredine za koje postoje relevantni podaci. Dukljanska slovenska plemena susrela su se sa hrišćanstvom odmah po dolasku na područje današnje Crne Gore, tj. nakon stupanja u dodir sa starosjediocima rimske provincije Praevalis, Romanima i romaniziranim Ilirima, tokom VII vijeka. Proces primanja hrišćanske religije, kao segment procesa asimilacije, bio je spor i dug. Slovenski preci Crnogoraca pri primanju hrišćanstva nijesu u cjelini odbacivali svoja tradicionalna vjerovanja, već su ona trpjela modifikacije, stapajući se sa novim religijom, što je slučaj i u povijesti drugih naroda, kod kojih su se, takođe, elementi predhrišćanskih vjerovanja sinkretički inkorporirali u hrišćanstvo.
Dukljanski (crnogorski) Sloveni bili su u jednom stepenu hristijanizirani i prije IX vijeka, a u vrijeme dukljanskog arhonta (kneza) Petra (X vijek), čiji je pečat, na kome je prikazan lik Bogorodice sa Hristom, sačuvan, proces prevođenja slovenskih doseljenika u hrišćansku religiju bio je već značajno dovršen. Taj spori proces hristijaniziranja Slovena razvijao se oko gradskih centara u kojima su bile biskupske stolice: Risan, Kotor, Budva, Svač, Bar, Ulcinj, Doclea, Lontodokla, kao i oko puteva koji su povezivali gradove. Kod onog dijela slovenskog stanovništva koji je služio kao jeftina radna snaga, prvo počinje otuđivanje od donijetog, kolektivnog načina života i kulture življenja i tu se zbivalo međusobno prožimanje, sloveniziranje i romaniziranje. Proces romanizacije najdalje je otišao kod onih doseljenika koji su se uspijevali uključiti u manicipijalni život. Njihovi potomci su insistirali na svom "romanskom" porijeklu, što je održavalo klasnu poziciju koju su docnije stijecali u odnosu na ostalo slovensko stanovništvo. Zanimljiva je činjenica da je knezu (prioru, komesu) u Kotoru pomagao u vršenju vlasti i upravnik okoline, comites sclavorum te je i samim njegovim nazivom potencirana razlika između gradova i okoline. Razumije se, niži slojevi u većini nijesu podlijegali romanizaciji i hrišćanska crkva, u stepenu u kojemu se javljala kao romanizatorski faktor, izazivala je kod njih odbojnost.
Pop Dukljanin u svom djelu Kraljevstvo Slovena (sredina XII vijeka) kaže da su u početku doseljeni Sloveni stanovali po brdima. O hrišćanstvu u Duklji (Crnoj Gori) Dukljanin daje nekoliko zanimljivih podataka. Za kneza Ratomira on kaže da je bio počeo "žestoko progoniti hrišćane i htio je da izbriše sa zemlje i u svom kraljevstvu njihovo ime, pa je mnoge njihove gradove i mjesta srušio, dok je ostale, pošto ih je naćerao u ropstvo, sačuvao". I za vrijeme četiri Ratomirova nasljednika, čija imena ne daje, Dukljanin kaže da su progonili hrišćane: "Za vrijeme ovih vladara hrišćani su bili uvijek progonjeni". Dukljanin, pošto je bio crkveno lice, to zapisuje s puno gorčine. Pošto su ti vladari bili nerpijatelji hrišćanstva, naš stari pisac smatra da bi bilo zamorno pričanje "o njihovim zlim djelima". On kaže da su se hrišćani sklanjali po planina i na sigurnijim mjetima. Zvonimir, nasljednik tih vladara - progonitelja, imao je miroljubiv odnos.
Prema Dukljaninu, Konstantin Ćirilo je, kad je proputovao za Rim, preveo u hrišćanstvo slovenskog kralja (kneza) Svetopeleka, pa je zbog toga učinjeno "veliko veselje i hrišćani, silazeći sa planina i skrivenih mjesta, đe su se bili raspršili, počeše hvaliti i blagosiljati ime Gospoda". Tada je, navodno, Svetopelek odobrio hrišćanima koji se "služahu latinskim jezikom" da se povrate u svoja mjesta i da obnove sela i gradove, porušene od pagana.
Dukljanin dalje saopštava da je Svetopelek naredio tijem hrišćanima da se prisjete međa svojih pokrajina i da ih opet obilježe kako bi svako pleme (gens) znalo svoej granice. Pošto to razgraničenje nije moglo biti obavljeno po šjećanju, Svetopelek je uputio poslenike papi u Rim i caru Mihailu u Carigrad, s porukom da mu pošlaju stare povelje, "u kojima su zabilježene međe i granice pokrajina, oblasti ili zemalja".
Pretpostavlja se da je molbu papi za osnivanje dukljanske nadbiskupije uputio knez Vojislav
Prema Dukljaninu, na saboru u Dalmi ("in planite Dalmae"), što nije potvređno drugijem izvorima, osnovana je dukljanska nadbiskupija za Gornju Dalmaciju (Duklju). Neki crkveni povijesničari (D. Farlati, J.Coleti, I.Marković, I. Ostojić i d.) misle da su na tom spornom saboru na Duvanjskom polju, papini poslanici rukopoložili dukljanskog i solinskog arhiepiskopa, a da su crkve koje su bile porušene i oskvrnute, ponovo sagrađene i posvećene nakon sabora. Podaci koji se nalaze kod Popa Dukljanina, o misionarskom radu Ćirila i Metodija među balkanskim Slovenima, ne nalaze se u njihovoj biografiji - Panonskim legendama.
K. Porfirogenit ističe prvijenstvo Bizanta u širenju hrišćanstva među Slovenima. On kaže da je još car Iraklije (610-641) uputio misionare (sveštenike) među Slovene. Na osnovu toga je insistirano da južnoslavenske zemlje pripadaju bizantijskoj ekumeni.
Posebno je zanimljiva činjenica da je crnogorski narod, u ciklusu legenda o caru Dukljanu, sačuvao elemente dualističke mitske svijesti i sjećanje na dramtičnu borbu oko uvođenja nove, hrišćanske religije. Legendarni car Dukljan ne priznaje novoga boga i vodi borbu protiv svetog Ilije, koji je, po naređenju boga, pokušavao da ga gromom ubije, ali uspijeva lukavstvom da ga veže u verige. Na taj način je nova religija (hrišanstvo), u liku sv. Ilije, okovala progonitelja hrišćana.
* * *
Kazivanje Popa Dukljanina o ranom formiranju dukljanske nadbiskupije, na spornom saboru u Dalmi, usvajali su, kao što je rečeno, neki autori, kao što je J. Coleti, pa su smatrali da je ta nadbiskupija trajala oko pola stoljeća, od 877. do 926. godine, u kome vrmenu su bila četiri nadbiskupa.
Komentarišući spis Popa Dukljanina u kome se govori o osnivanjute prve dukljanske nadbiskupije, E. Peričić misli da se ta Dukljaninova tvrdnja ne može odbaciti, već da je taj čin bio u sklopu težnje da se stvori snažna država. On ostavlja otvoreno pitanje kada se to ostvarilo i pokušalo ostvariti, ali kaže da je nakon pokrštavanja doseljenih Slovena u Duklji i formiranja njihove države, papa mogao ustanoviti i zasebnu dukljansku nadbiskupiju, čime se suprostavio težnjama carigadskih patrijarha da proširi svoju jurisdikciju i na to područje. Pošto je Duklja bila, do Samuilovog osvajanja, velika država, mogla je dobiti i svoju crkvenu organizaciju. Međutim, i dukljanska država i crkva su tom prilikom pretrpjele razaranje.
O ranom postojanju dukljanske nadbiskupije, kako je već rečeno, govori pop Dukljanin u svome Kraljevstvu Slavena, kao i bule pape Klementa III i Kaliksta II. Ostaje otvoreno pitanje kakav je status bio prevalitanskih biskupa u prvim decenijama X vijeka, jer se u to vrijeme ne navode kao drački sufragani. U spisima splitskog sabora (924) nema o njima pomena.
Za dukljanskog prelata Ivana s kraja X vijeka, piše D.Farlati da se sklonio u Dubrovnik kada je car Samuilo vojštio na Duklju, 988. godine. Dubrovčani su, navodno, umolili Ivana da ostane među njima, pa je on uspio izboriti kod pape priznanje dubrovačke nadbiskupije. Te podatke bilježi J. Lukarević (Luccari) u svojoj istoriji Dubrovnika, 1605. godine. Za ime nadbiskupa Ivana vezuje se svojatanje prava nad dukljanskim biskupijama od strane dubrovačke crkve.
M. Barada misli da je papa priznao nadbiskupski stepen dubrovačkoj biskupiji 999. godine, dovodeći taj čin u vezu sa Samuilovim osvajanjem Drača (989), crkvenog centra kome su pripadale biskupije u Duklji. D. Mandić meće taj događaj u 997. ili 998, vezujući ga za papu Grgura V. Iz sačuvane bule pape Bendikta VIII može se vidjeti da je dubrovačku nadbiskupiju osnovao pomenuti Grgur V (996-999) koji je krunisao makedonskog cara Samuila i potvrdio ohridsku arhiepiskopiju.
U istoriografiji postoji mišljenje da su dukljanske biskupije, u jednoj fazi, pripale splitskoj nadbiskupiji. Njihovo vezivanje za Split uzrokovalo je tragičan događaj: dok su četiri biskupa (barski, ulcinjski, svački i kotorski) putovali na sabor, oluja je potopila njihov brod, uz obalu ostrva Hvara, pa je hrid u koju je udario brod nazvana po biskupima, kako bilježi Toma arhiđakon. On dalje kaže da je utapanje pomenutih biskupa iniciralo ponovno osnivanje dukljansko-barske nadbiskupije, koje su tražili građani pomenutih biskupskih centara: "...zamoliše ponizno da ih oslobodi podvrženosti splitskoj crkvi", navodeći da je opasno putovati biskupima u tako daleku crkvu. Papa je prihvatio njihovu molbu i osnovao barsku nadbiskupiju. Poglavlje u spisu Tome arhiđakona o odvajanju Gornje Dalmacije (Duklje) od Splitske crkve, pisano je na temelju pouzdanih podataka koji govore o osnivanju novoga crkvenog centra u Baru (in civitate Antibarensi). Razumije se to se moglo dogoditi tek pošto je ojačala Dukljanska država. Postoji orpavdana pretpostavka nekih crkvenih istoričara da je molbu za osnivanje nadbiskupije uputio papi sam knez Vojislav koji je, nakon velikih pobjeda nad bizantiskom vojskom, od 1036-1042, učvrstio državu.
Vladimirova smrt ostavila je veoma jak utisak u Duklji i postala trajna vjerska inspiracija
Dukljaninovo djelo Kraljevstvo Slovena, nastalo u drugoj polovini XII vijeka, svjedočanstvo je mnogih zbivanja crnogorske i južnoslovenske istorije. Ono je dio evropskog korpusa literature na latinskom jeziku, kada su se počela razvijati hrišćanska kulturna središta kao što je Monte Cassino ili škola u Chartresu, u kojima su njegovane humanističke nauke.
Svetački okvir u kome postoji biografija dukljanskog kneza Vladimira u Kraljevstvu Slovena, ne umanjuje relevantnost istorijskih činjenica: Vladimir djeluje kao častan i hrabar državnik. Jovan Skilica jedini je bizantiski istoričar koji daje osnovne podatke o Vladimiru; on u Kratkoj istoriji kaže da je knez Vladimir bio "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline", za čije su vrijeme prilike u bizantiskoj oblasti Draču, bile mirne, ali je bio prevaren i "povjerovao zakletvama" makedonskog cara Vladislava (preko emisara ohridskog arhiepiskopa) koji ga je na vjeru pogubio (4. VI 1016). Tragična smrt Vladimirova ostavila je jak utisak u Duklji i postala trajna vjerska inspiracija na jednom dijelu Balkana.
Navedeno Skiličino svjedočanstvo o knezu Vladimiru, iz XI stoljeća, dragocjeno je kao istoriska potvrda, ali je značajnija biografija koju je unio u svoje djelo Dukljanin, u kojoj nalazimo intimniju sliku Vladimirova lika. Prepoznatljiva je, razumije se, osnovna matrica životopisa svetaca koja je ispunjena realističkim i fantastičnim detaljima. Vladimir je još u mladosti pokazivao osobite sposobnosti: "...rastijaše ukrašen svakim znanjem i svetošću".
Kada je Samuilo poveo vojsku na Duklju, knez Vladimir se spremio za odbranu i smjestio vojsku na brdu Obliku (moguće današnji Vladimir, na čijem se vrhu nalaze ostaci utvrđenja). Po biografiji kod Dukljanina, knez Vladimir je tada pokazao svetačke moći: na njegovu molbu bog je uništio zmije od kojih mu je vojska stradala. U tome opisu javlja se i motiv izdaje: župan Oblika ponudio je Samuilu da mu preda Vladimira, ali se tu prekida priča o načinu djelovanja toga izdajnika. Naš pripovjedač unosi evanđeljsko rješenje: Vladimir želi da ličnom žrtvom spasi svoj narod od gladi i mača.
Pošto je Vladimir dospio u ropstvo (po nekim istraživačima 989, a po drugima 996), u Prespu, zavoljela ga je Samuilova kćer Kosara i zamolila oca da se uda za nj. Tako je knez Vladimir ponovo postao vladar Duklje. Ova priča o Kosarinoj ljubavi, mogući je dio stvarne istoriske jezgre. F. Rački je zaključio da Samuilo nije prisajedinio Duklju jer je znao da bi to izazvalo neprijateljstvo Dukljana koji su nekolika vijeka navikli "samosvojno živjeti", pa je od Vladimira tražio samo priznanje vrhovne vlasti.
Druge godine poslije Samuilove smrti, knez Vladimir je postao žrtva novog makedonskog cara Vladislava: na prvi i drugi njegov poziv da dođe u Prespu, on nije pošao, već na treći, kad mu je, kao znak vjere, upućen drveni krst. Ovo mjesto u legendi je asocijacija na Hristov tragičan kraj. Skilica, kako smo naveli, bilježi da je Vladislav uputio pomenuti poziv po arhiepiskopu Davidu.
Odmah poslije ubistva Vladimira, dolazi, navodno, do pojave čuda na njegovom grobu; autor biografije unosi motiv kajanja ubice Vladislava koji dopušta Kosari da Vladimirovo tijelo prenese u Duklju, u Krainu, da ga sahrani u manastiru Prečista Krainska. Začetak kulta kneza Vladimira možemo tražiti i u okolnosti da je njegov ubica ubrzo i sam poginuo, pri pokušaju zauzeća Drača: javila se misao da je to plod djelovanja svetačkih moći Vladimirovih. Tome je doprinijela i činjenica da je od istog ubice stradao i makedonski car Radomir, sin Samuilov. Kod Dukljanina se nalazi šekspirovska scena: ubici Vladislavu pričini se pred Dračem naoružani knez Vladimir, pa, smrtno preplašen, uzvikne: "Pritrčite, moji vitezovi, pritrčite i odbranite me jer će me Vladimir ubiti". A Skilica saopštava da pade Vladislav "kad se zametnu borba", ali da nije jasno od koga je bio pogođen.
Dukljanin, zapisavši priču o Vladimiru, upućuje one koji žele više saznati, na knjigu u kojoj su "njegova djela po redu opisana". Ovaj pomen nepoznate knjige o Vladimirovu životu, za koju se nije mogla naći potvrda u drugijem izvorima, pružio je mogućnost raznim pretpostavkama. Iako je u srednjem vijeku postojao manir pozivanja na nepostojeća djela kao na izvore, radi uvjerljivosti, nije moguće dokumentovano negirati eventualno postojanje toga životopisa koji je mogao nastati odmah poslije pojave kulta Vladimirova, u prvoj polovini XI stoljeća, u manastiru Prečista Krainska.
Dvjesta godina poslije pogibije kneza Vladimira, za vrijeme vladavine kralja Đorđa u Zeti, iz manastira Prečista Krainska odnijete su njegove mošti u Drač. Okolnosti pod kojima je to urađeno nijesu jasne. Pretpostavlja se da se to zbilo pri kraju vladavine osnivača Epirske despotovine, Mihaila I Anđela (1215); pošto je u krstaškom napadu razoren i izdijeljen Bizant, Mihailo se javlja s idejom obnavljanja carstva i radi na učvršćivanju svojih pozicija, pa se može opravdano pretpostaviti da je koristio i Vladimirov kult.
Kozmina biografija dukljanskog kneza Vladimira ispravljana je za tadašnje političke potrebe
Knez Vladimir je u Dukljaninovom djelu više puta nazvan beatus (blaženi, što je prvi stupanj svetosti) i tri puta sanctus (sveti). Međutim, ne postoji sačuvan dokument o činu beatifikacije koja je bila u srednjem vijeku u nadležnosti biskupa, kao ni o njegovoj kanonizaciji.
U manastiru Prečista Krainska je, vjerovatno, čuvan, pored one neidentifikovane knjige u kojoj su opisana njegova djela, i prijepis Kraljevstva Slovena. Pošto je iz Kraine prenijet Vladimirov (krainski) krst u Mrkoviće, opravdano je tvrditi da je tada s krstom donijet i prijepis pomenutog djela u kome se nalazi i njegova biografija.
Nije poznato kada su iz Drača prenijete mošti kneza Vladimira u manastir Šin Đon, kod Elbasana. Taj manastir je porušen od zemljotresa, pa ga je obnovio Karlo Topia, 1381. godine. O tome postoje tri, istovremeno postavljena, natpisa na tri jezika (grčkom, latinskom i staroslavenskom), iznad južnuh vrata crkve što govori o tadašnjem nadkonfesijskom značenju Vladimirova kulta.
Za potrebe kulta kneza Vladimira napisao je Kozma, drački mitropolit, akolutiju (biografiju), koristeći elbasansko-ohridsku tradiciju. Štampao ju je Jovan Papa iz Elbasana u Veneciji. Kozmin tekst je ispunjen anahronizmima i zbrkanim činjenicama. Između ostaloga tu stoji da je Vladimir sin Nemanjin, pa S. Novaković veli da je to posljedica neznanja "potonjih vremena".
Suprotno Dukljaninovom kazivanju, ovdje je knez Vladimir slavljen kao pobornik pravoslavlja ("svemu kliče pravoslavlje"), te da je bio "bogumilima, jereticima, masalijanima poraz". Kozma aktualizira staru balkansku borbu protivu bogumilstva.
Ova akolutija nosi obilježje epohe, kada je, zbog prisustva Turaka, insistirano na vjerskom jedinstvu, preko "jedinstva" feudalnih porodica. Vladimir je istaknut kao "progonitelj" bogumila, što bi mogla biti aluzija na tada agresivni islam. Taj duh je sadržan i u pjesmi posvećenoj Vladimiru, iz prve polovine XVIII vijeka, Teodora Hadži-Filipida, iz Elbasana, gdje je dominantna molba za izbavljanje "od Agarina roda". Iz ovoga se vidi da je, zavisno od uslova, kult Vladimirov docnije prilagođavan i dobijao novu ulogu.
Hristofor Žefarović, Makedonac iz Dojrana, radio je u Beču, za potrebe karlovačkog patrijarha Arsenija IV, propagandne bakroreze svetaca. On je koautor Stematografije (Beč, 1741), u kojoj su, pored ostalog, dati likovni prikazi pravoslavnih svetaca, što je odgovaralo i tadašnjoj politici bečkoga Dvora i pravoslavnoj crkvi u Austriji, zbog aspiracija na turske zemlje u kojoma su živjeli pravoslavci. U Stematografiju Žefarović je unio i sliku sv. Vladimira, za kojega je morao saznati još u mladosti, pošto je njegovo rodno mjesto (Dojran) u blizini centra ohridske arhiepiskopije. Žefarovićev rad je prvo predstavljanje (na Balkanu) Vladimira van ohridske arhiepiskopije, ali je to ostalo bez odjeka jer je Vladimir u tijem krajevima bio nepoznat.
Prepravljanje Vladimirove biografije za političke potrebe izvršio je i Vićentije Rakić, dok je bio pop u crkvi sv. Spiridona u Trstu; on je "popravio" prijevod životopisa sa grčkog na staroslavenski (Posljedovanije svjatago velikomučenika, čudotvorca i mirotvorca Jovana Vladimira), koji su uradili jeromonah Luka, i proiguman hilandarski Partenije, i štampao u Trstu 1802, pod prepravljenim naslovom: Posljedovanije svjatago velikomučenika Jovana Vladimira, cara srbskago. Svuda gdje je u originalu kod Kozme stajalo "Bugari", mijenjao je u "Slavjani" ili "Srbi", što je konstatovao D. Ruvarac: "...dočim se u Akolutiji navodi sv. Jovan Vladimir kao bugarski svetitelj, u Posljedovaniju navodi se kao slavenski, odnosno srpski". Tu Rakićevu "redakciju" životopisa uvrstio je beogradski mitropolit Mihailo u svoj zbornik "srpskih" svetaca Mesecoslov, 1861. godine.
Osobita važnost Vladimirova kulta koji se javio prije konačne šhizme (1054), je što se širio i trajao na liniji konfesijskih sudara. Kada je u pitanju njegov balkanski značaj, to treba dovesti u vezu i sa činjenicom da je njegovan, jednim dijelom, oko važnog balkanskog puta Via Egnatia.
Duklja se oslobodila bizantijske vlasti oko 1034. godine, ali je njome Bizant opet ovladao, pa je knez Vojislav u borbama bio zarobljen (1036) i odveden kao talac u Konstantinopolj.
Vojislav uspijeva pobjeći iz tamnice, vratiti se u zemlju i ponovo dići ustanak. Bizantijska vojska pošla je na Duklju, ali je potučena kod Vranjske Gore, blizu Mataguža (10 km južno od Podgorice). U bici je poginuo bizantijski komandant Armenopolos. Zbog toga je organizovana nova carska vojska, 1042. godine, pod komandom dračkog stratega Mihaila, koja je doprla do Bara. Na poziv bizantijskog cara, protivu Duklje tada su pošle tri vojske vazalnih zemalja: humska, bosanska i raška, koje su došle do Trebinja. Dukljanska (crnogorska) vojska je potukla bizantijsku grupaciju, kojom prilikom je, pored velikog broja vojnika, poginulo i sedam stratega (generala). Sami bizantijski povjesničari, Cedrenus i Zonaras, svjedoče da se glavni komandant Mihailo jedva spasio bjekstvom, ali crnogorski izvor, Pop Dukljanin, veli da je i Mihailo teško ranjen i da je umro blizu Skadra.
Nadbiskup Petar je stekao pravo da se pred njim nosi krst po čitavoj Kraljevini Duklji
Može se pretpostaviti da je kult Vladimirov već bio postao značajan homogenizirajući faktor koji je doprinio spomenutim pobjedama Dukljana pod knezom Vojislavom.
* * *
Vojislavljev nasljednik, kralj Mihailo (oko 1052. do 1082), proširio je državu i na Rašku. U vrijeme vladavine kralja Mihaila došlo je do konačne šizme između istočne i zapadne crkve (1054), pa je Duklja (Zeta/Crna Gora) ostala u katoličkoj sferi. Barski nadbiskup dobio je naslov: "Arhiepiscopus diocliensis atque antibarensis ecclesiae". Neki istraživači smatraju da je bula pape Aleksandra II iz 1067. godine, u kojoj se tretira dukljanska crkva kao nadbiskupija i u kojoj se nabraja njenih deset sufragana, autentična. U toj buli se pominje nadbiskup Petar. Možda se na ovu bulu pozivao nadbiskup Grgur, kada u pismu iz 1177. (ili 1178), kaže da je barska nadbiskupija naslijedila staru dukljansku nadbiskupiju. Autori koji misle da je taj dokument (papska bula iz 1067) originalan, polaze od toga da je u to vrijeme dukljanska država doživjela najveći uspon. Između ostalih, M. Faber kaže da se radi o nesumnjivo istinitom dokumentu, ali da je "predajom", što znači prilikom prepisivanja, došlo do izmjena.
K. Jireček je pisao da je ta bula "interpolirana". F. Rački došao je do zaključka da je barska nadbiskupija osnovana nakon utapanja četiri biskupa kod Hvara, u vrijeme pape Ivana XIX (1024-1032) ili Benedikta IX (1032-1045), a da je Aleksandar II (1061-1073) potvrdio već dato nadbiskupsko zvanje. Na osnovu takve analize D. Gruber pretpostavlja da je kralj Mihailo osnivač nadbiskupije u svojoj kraljevini.
U buli iz 1067. navode se kao sufragani dukljanske arhiepiskopije sljedeći biskupi: dukljanski, barski, svački, drivastki, pilotski, Serbie, bosanski, palački, travunski. Što se tiče ulcinjske biskupije koja nije spomenuta u spornoj buli, Farlati nalazi da je pogrešno napisano "palačka" mjesto ulcinjska, a postoji i pretpostavka da je slučajno ispustio neki skriptor. Iz spiska sufragana izostala je i humska biskupija čije je sjedište bilo u Stonu, mada je ta teritorija bila, u nekim razdobljima, u sastavu Dukljanske države. Postoji mišljenje da je tada pripadala splitskoj nadbiskupiji. Sporna bula pape Aleksandra II, iz 1067, pominje pod jurisdikcijom dukljansko-barskog nadbiskupa, manastire sa latinskom, grčkom i slavenskom službom, pa neki autori misle da bi i taj podatak mogao biti interpolacija.
Kralj Mihailo, kao što je radio na učvršćivanju države, nastojao je da povrati staru dukljansku crkvenu organizaciju. Ali, ako je papska bula iz 1067. godine falsifikat, što je prvi mislio M. Šufflay, postavlja se pitanje: možemo li osporavanjem njene autentičnosti, osporiti mogućnost da je Mihailo tražio uspostavu dukljanske nadbiskupije. U to vrijeme (1074) Dubrovnik je uklonio svoga biskupa Vitalisa II, priznavši za poglavara, uz saglasnost kralja Mihaila, dukljansko-barskog prelata Petra, što je potvrdio papski legat, siponski nadbiskup Gerard. Činu ujedinjenja dukljanske i dubrovačke crkve usprotivio se splitski nadbiskup.
Na molbu kralja Bodina, papa Klement III uputio je, 8. I 1089. godine palij dukljanskom nadbiskupu Petru i bulu u kojoj, između ostalog, stoji: "Tebi, dakle, na čast svoje crkve, i za spas duše tvoje, palij i upravljanje crkvom, kao što se dalje navodi, ovom našom odredbom određujemo i potvrđujemo". Dalje u pismu papa mu potvrđuje vlast nad biskupijama: dukljanskom, barskom, kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivastkom, pilotskom, Srbijom, bosanskom i trebinjskom.
Značajan je podatak u tome dokumentu, koji se ne smije zanemariti, da papa izričito potvrđuje da je Petar imao na barskoj katedri prethodnike nadbiskupe i da na taj čin i čast ima pravo po stvorenoj tradiciji: "Tražio si da, prema običaju tvojih predšasnika, palij i posvećivanje biskupa Dukljanskoj Provinciji, za sva vremena udijelimo".
Pošto je Bodin osvojio Rašku (oko 1083) i dao je na upravu svojim vazalima (dvoranima) Vukanu i Marku, tada je i crkva u njoj postala sufragan dukljansko-barske nadbiskupije. Pod upravu arhiepiskopa Petra podvrgao je papa i sve manastire, "kako Dalmatinaca, tako Grka i Slavena" ("omnia monasteria tam Dalmatinorum quam Grecorum atque Sclavorum"). A za biskupe koje bude rukopolagao, kaže da vlašću "apostolskog privilegija Tebi brate Petre nadbiskupe, i Tvojim nasljednicima (...) udjeljujemo privilegij da oni biskupi koji prime posvećenje od Tebe i Tvojih nasljednika, duguju kanonsku poslušnost, to potvrđujemo i za sva vremena utvrđujemo".
Pošto je postao nadbiskup, Petar je stekao pravo da se pred njim nosi krst po čitavoj Kraljevini Duklji, "per omne Regnum Diocliae", pod čime se podrazumijevaju sve biskupije koje su navedene u papskoj buli.
Zahvaljujući Karlu Potenu, nadbiskupu barskom (1855-1886), sačuvana su četiri epitafa koji su posvećeni nadbiskupima: Petru, Ivanu Georgiju i Sergiju. Poten je prepisao epitafe sa spomen-ploča koje su bile uzidane u zid katedralne crkve sv. Georgija u Baru. Katedrala je (Turci su je bili pretvorili u džamiju), porušena od eksplozije baruta koji je bio smješten u njoj, pa su tako i spomen-ploče uništene (1881).
