Radonjić: NATO će najzad izbaviti Crnu Goru iz fatalnog obruča
„Uvjeren sam da je članstvo u NATO alijansi veoma važna pretpostavka da se Crna Gora najzad izbavi iz fatalnog obruča slovensko-pravoslavnog integralizma i reintegriše se, vojno i svakako drugo, u prostor kome prirodno pripada“, kazao je za Pobjedu akademik prof. dr Radovan Radonjić.
On ističe da za sada nema šanse da Srpska pravoslavna crkva promijeni ponašanje u Crnoj Gori.
– „Realna šansa“ da Crna Gore ove godine dobije poziv za NATO postoji pod uslovom da se hladnoratovsko uže u Evropi zategne go kraja. Ne bude li toga – i ako NATO, nakon najnovijih iskustava Francuske i svijeta sa „neadaptiranima“ – bude procjenjivao u kakav rizik ulazi prijemom u svoje članstvo zemlje čiji su žitelji ogromnim dijelom fanatično nastrojeni protiv njega, neće biti iznenađenje ako Crna Gora ostane na listi čekanja sve dok ne „iskija“ svoje „istočno pravovjerje“ – navodi Radonjić.
On smatra da se naša zemlja može naći pred nizom novih zahtjeva za ulazak u śevernoatlatski vojni savez.
– No, nije problem u broju zahjeva, već u tome što mnogi tamo i ovđe ne znaju, ili neće da kažu, što iza većine njih stvarno stoji. Zapad, tako, uporno insistira na pomirenju crkava, iako veoma dobro zna: da među crkvama u Crnoj Gori, čak i pravoslavnim, nema vjerskih (religijskih) sporova; da crkve o državi ne bi trebalo da pregovaraju jer to, po Ustavu Crne Gore, nije njihov posao, a i da jeste opet tih pregovora ne bi bilo jer jedna od njih (SPC) ne priznaje ni nezavisnu državu Crnu Goru, ni autokefalnu CPC, pa se stoga i ne ustručava da javno kaže, da u Crnoj Gori „nema s kim da razgovara“; da imovinski problemi CPC ne potiču iz spora sa SPC, već iz političkih odluka: dekreta kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1920. godine, o ukidanju CPC radi ujedinjenja svih pravoslavnih crkava, za koji Vlada Crne Gore smatra da ga ne treba ukidati, jer je to navodno već učinjeno, i „državnički nadahnute“ odluke te Vlade od prije dvadesetak godina da crnogorsku crkvenu i narodnu (državnu) imovinu prenese u pośed SPC, koju takođe ne želi da stavi van snage. Jedino pomirenje u tom kontekstu, inače veoma blisko Vladinim geostrateškim institucijama i njenim internim orijentacijama, može biti ono koje traži SPC: da vjernici CPC pristupe toj crkvi, s tim da se prethodno „očiste“ (tj. „posvetosave“), i da Crna Gora i formalno prizna SPC za svog zvaničnog duhovnog „pokrovitelja“ i političkog partnera, budući da ova ionako u svojim rukama odavno neprikosnoveno drži, i sasvim koristi (i zloupotrebljava) ključeve ne samo kultnih crnogorskih kulturno-istorijskih spomenika, već i „kadrovskih rješenja“ i spoljne politike – rekao je Radonjić.
Na pitanje ima li šanse da se promijeni ponašanje SPC, odnosno da Crna Gora, ipak, učini efikasnijom i uspješnijom svoju pronatovsku kampanju Radonjić je kratko kazao: „Za sada – nema“.
– Ovđe se i dalje kudikamo više i prilježnije populariše i brani „sverješavajuća“ slovensko-pravoslavna integralistička vertikala – čijim se prihvatanjem prije tri vijeka Crna Gora istrgla iz prirodnih korjena i dovela u horizontalu u kojoj i danas stenje – nego interes da njeni građani budu duhovno i svakako drugo dio svijeta kome objektivno pripadaju.
Komentarišući česte nagovještaje pojedinih crnogorskih parlamentaraca da je ulica jedino mjesto đe se aktuelni problemi mogu riješiti, Radonjić podśeća da „ulica niti može biti mjesto demokratskog odlučivanja, niti je bilo kada, bilo đe, donijela dobro“.
– Otuda, kada narodni poslanici, koji su se obavezali da u parlamentu rade to što je njihov posao, i za to primaju dobre plate, prizivaju ulicu da ona umjesto njih „rješava stvari“, može da znači samo to: prvo, da za više od četvrt vijeka nijesu uspjeli da smisle ništa bolje od masovne halabuke kao sredstava kojim bi opravdali vlastitu nemoć da na jednom mejstu đe se to čini nađu alternativu inače dozlaboga lošoj politici aktuelne vlasti; drug da se u građanskoj državi zamjenom parlamentarne borbe ulicom ne može ništa postići, ali da bi oslobađanje parlamenta ulice, koja je u njega ušla s prvacima AB revolucije i njihovim sljedbenicima, bilo itekako blagotvorno; treće da tu „operaciju“ ne mogu izvesti ni ulica ni njeni parlamentarni prizivači, već jedino građani kad svoje većinsko povjerenje poklone onome ko im transparentno i uvjerljivo, umjesto stranačkih propagadnih pamfleta, ponudi stvarne dobre programe i timove odgovornih i kadrih da ove ostvare. O etičkoj dimenziji uličnog buntovništva dobro plaćenih „parlamentaraca“ suvišna je svaka priča – zaključuje Radonjić u intervjuu za Pobjedu.
On ističe da za sada nema šanse da Srpska pravoslavna crkva promijeni ponašanje u Crnoj Gori.
– „Realna šansa“ da Crna Gore ove godine dobije poziv za NATO postoji pod uslovom da se hladnoratovsko uže u Evropi zategne go kraja. Ne bude li toga – i ako NATO, nakon najnovijih iskustava Francuske i svijeta sa „neadaptiranima“ – bude procjenjivao u kakav rizik ulazi prijemom u svoje članstvo zemlje čiji su žitelji ogromnim dijelom fanatično nastrojeni protiv njega, neće biti iznenađenje ako Crna Gora ostane na listi čekanja sve dok ne „iskija“ svoje „istočno pravovjerje“ – navodi Radonjić.
On smatra da se naša zemlja može naći pred nizom novih zahtjeva za ulazak u śevernoatlatski vojni savez.
– No, nije problem u broju zahjeva, već u tome što mnogi tamo i ovđe ne znaju, ili neće da kažu, što iza većine njih stvarno stoji. Zapad, tako, uporno insistira na pomirenju crkava, iako veoma dobro zna: da među crkvama u Crnoj Gori, čak i pravoslavnim, nema vjerskih (religijskih) sporova; da crkve o državi ne bi trebalo da pregovaraju jer to, po Ustavu Crne Gore, nije njihov posao, a i da jeste opet tih pregovora ne bi bilo jer jedna od njih (SPC) ne priznaje ni nezavisnu državu Crnu Goru, ni autokefalnu CPC, pa se stoga i ne ustručava da javno kaže, da u Crnoj Gori „nema s kim da razgovara“; da imovinski problemi CPC ne potiču iz spora sa SPC, već iz političkih odluka: dekreta kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1920. godine, o ukidanju CPC radi ujedinjenja svih pravoslavnih crkava, za koji Vlada Crne Gore smatra da ga ne treba ukidati, jer je to navodno već učinjeno, i „državnički nadahnute“ odluke te Vlade od prije dvadesetak godina da crnogorsku crkvenu i narodnu (državnu) imovinu prenese u pośed SPC, koju takođe ne želi da stavi van snage. Jedino pomirenje u tom kontekstu, inače veoma blisko Vladinim geostrateškim institucijama i njenim internim orijentacijama, može biti ono koje traži SPC: da vjernici CPC pristupe toj crkvi, s tim da se prethodno „očiste“ (tj. „posvetosave“), i da Crna Gora i formalno prizna SPC za svog zvaničnog duhovnog „pokrovitelja“ i političkog partnera, budući da ova ionako u svojim rukama odavno neprikosnoveno drži, i sasvim koristi (i zloupotrebljava) ključeve ne samo kultnih crnogorskih kulturno-istorijskih spomenika, već i „kadrovskih rješenja“ i spoljne politike – rekao je Radonjić.
Na pitanje ima li šanse da se promijeni ponašanje SPC, odnosno da Crna Gora, ipak, učini efikasnijom i uspješnijom svoju pronatovsku kampanju Radonjić je kratko kazao: „Za sada – nema“.
– Ovđe se i dalje kudikamo više i prilježnije populariše i brani „sverješavajuća“ slovensko-pravoslavna integralistička vertikala – čijim se prihvatanjem prije tri vijeka Crna Gora istrgla iz prirodnih korjena i dovela u horizontalu u kojoj i danas stenje – nego interes da njeni građani budu duhovno i svakako drugo dio svijeta kome objektivno pripadaju.
Komentarišući česte nagovještaje pojedinih crnogorskih parlamentaraca da je ulica jedino mjesto đe se aktuelni problemi mogu riješiti, Radonjić podśeća da „ulica niti može biti mjesto demokratskog odlučivanja, niti je bilo kada, bilo đe, donijela dobro“.
– Otuda, kada narodni poslanici, koji su se obavezali da u parlamentu rade to što je njihov posao, i za to primaju dobre plate, prizivaju ulicu da ona umjesto njih „rješava stvari“, može da znači samo to: prvo, da za više od četvrt vijeka nijesu uspjeli da smisle ništa bolje od masovne halabuke kao sredstava kojim bi opravdali vlastitu nemoć da na jednom mejstu đe se to čini nađu alternativu inače dozlaboga lošoj politici aktuelne vlasti; drug da se u građanskoj državi zamjenom parlamentarne borbe ulicom ne može ništa postići, ali da bi oslobađanje parlamenta ulice, koja je u njega ušla s prvacima AB revolucije i njihovim sljedbenicima, bilo itekako blagotvorno; treće da tu „operaciju“ ne mogu izvesti ni ulica ni njeni parlamentarni prizivači, već jedino građani kad svoje većinsko povjerenje poklone onome ko im transparentno i uvjerljivo, umjesto stranačkih propagadnih pamfleta, ponudi stvarne dobre programe i timove odgovornih i kadrih da ove ostvare. O etičkoj dimenziji uličnog buntovništva dobro plaćenih „parlamentaraca“ suvišna je svaka priča – zaključuje Radonjić u intervjuu za Pobjedu. 
