Crna Gora i Društvo naroda 1920 – 1924

by Crnogorski pokret · 01/27/2015

Piše: prof. dr Šerbo Rastoder

PROF. DR ŠERBO RASTODER INICIJATIVE CRNOGORSKE EMIGRANTSKE VLADE KA AKTUELIZOVANJU CRNOGORSKOG PITANJA U DRUŠTVU NARODA 1920-1924 Neuspjeh na Konferenciji mira u Parizu 1919.godine i faktičko priznavanje politike svršenog čina od strane velikih sila , nije potpuno obeshrabrio crnogorske emigrantske krugove i njihovu vladu .Uvjerena da je Crnoj Gori nanijeta velika nepravda, faktičkim nepriznavanjem odluka Podgoričke skupštine, a suštinski indiferentnim stavom prema njenim posljedicama, crnogorska emigrantska vlada je činila sve ne bi li dokazala moćnim faktorima evropske i svjetske diplomatije da crnogorsko pitanje još uvijek postoji i da status Crne Gore nije razriješen.Nije bilo nijednog značajnijeg diplomatskog skupa s početka dvadesetih godina, a da crnogorski emigrantski krugovi nijesu pokušali da aktuelizuju pitanje Crne Gore. Posebno je u tom smislu, bio zanimljiv napor i pokušaj da se ovo pitanje iznese pred Društvo naroda. Poznato je da je Prva generalna skupština Društva naroda održana u Ženevi od 15.XI – 18.XII 1920.godine. O svojim namjerama da u Ženevu uputi svoju delegaciju, na čelu sa Pavlom Popovićem i traži prijem u Društvo naroda, vlada Jovana Plamenca je obavijestila ministra spoljnih poslova Italije u Đolitijevoj vladi, Karla Sforzu, tražeći podršku za pomenutu inicijativu.[1] Već sredinom oktobra upućen je telegram predsjedniku Društva naroda, potom pismo predsjedniku italijanske delegacije senatoru Rifini, kao i pisma predstavnicima Italije, Belgije, Švajcarske, Francuske, Portugalije, Rumunije, Norveške, Poljske, Španije, Japana i Kine u kojem je najavljena aktivnost crnogorske vlade sa ciljem da ukaže na nepravdu učinjenu Crnoj Gori.[2] Krajem oktobra je određena delegacija na čelu sa Pavlom Popovićem [3] kojoj je određen mandat do 30.novembra i isplaćeni putni troškovi u visini od 16000 lira.[4] Vlada Jovana Plamenca se notom od 16. XI 1920. godine obratila generalnom sekretaru sa molbom da se delegacijama na skupštini podijeli dokumentacija o postupcima velikih sila prema Crnoj Gori i o ponašanju srpskih trupa u Crnoj Gori [5]. Društvu naroda su predati sledeći dokumenti: 1. "Crna Gora pred društvom naroda "; 2. "Dokumenta o srpskim zvjerstvima u Crnoj Gori " i 3. Memorandum koji se odnosi na suđenje crnogorskim rodoljubima pred srpskim vojnim sudom. Pomenuta dokumenta sa sprovodnim pismom poslata su francuskom, italijanskom i ruskom poslaniku. Ista dokumenta dr Pero Šoć je poslao Grahamu u Brisel i Frazjeu u Atinu, dok su dvije note o ratnim oštetama i oCrnogorcima pred srbijanskim prijekim sudovima upućene preko pošte predsjedniku francuske vlade Legu.[6]Predhodno je južnoafričkom delegatu pri Društvu naroda, lordu Robertu Cecilu, Jovan Plamenac uputio pismo u kojem izražava zadovoljstvo povodom njegovog dolaska u Ženevu, jer je uvjeren da je Sesil jedan od prvih branilaca Istine i Pravde. Crnogorski narod već ima sreću da osjeti te Vaše visoke osobine, kada ste u martu ove godine(1920-op.Š.R) u odboru koalicije za spoljne poslove izvoljeli donijeti jednu rezoluciju u korist njegovog slobodnog samoopredjeljenja, navodi Plamenac, tražeći od Sesila da primi i sasluša Pavla Popovića, delegata Crne Gore. Izražavajući uvjerenje da će se na osnovu dokumenata koje će mu Popović predati i sam Sesil uvjeriti da je učinjeni zločin prema Crnoj Gori, uostalom najveći u ovom ratu, upravo zbog toga biti jedan probni kamen za Visoki Skup Društva nacija, koji će svojim držanjem u tom velikom principu, koji predstavlja mala Crna Gora, pokazati što može od njega očekivati današnje društvo.[7] Uz navedena dokumenta bila je priložena i molba Društvu naroda da se sasluša jedan crnogorski delagat. Navedena dokumenta je sekretarijat Društva naroda razdijelio svim članovima skupštine.[8] Notom od 18.novembra 1920 [9] crnogorska vlada je i zvanično zatražila prijem u Društvo naroda. Ovim zahtjevom, "crnogorska vlada je željela da izazove barem raspravu o crnogorskom pitanju , pošto je bila ubijeđena da Društvo naroda nije samo puko sredstvo u rukama nekih pobjednika, kako su mu prigovorila brojne istaknute političke ličnosti,između ostalih i g.Harding, predsjednik Sjedinjenih država, već aeropag branilaca prava i međunarodnog morala, pred kojim će biti dopušteno da se čuje glas nejakih, isto kao i glas moćnih" [10]. U pomenutom zahtjevu, koji je potpisao Jovan S.Plamenac, predsjednik crnogorske emigrantske vlade i ministar spoljnih poslova, se navodi da ovu molbu ne bi ni trebalo podnositi, "da velike sile nijesu favorizovale nasilnoprisajedinjenje Crne Gore Srbiji, i da su poštovale pravo koje je imao njen narod da uživa zaštitu zakona koji upravljaju civilizovanim svijetom". Navodeći da se Crna Gora može "uvijek predstaviti u Društvu naroda kao suverena, nezavisna država koju predstavljaju zakoniti kralj i vlada, uvijek priznati u međunarodnim odnosima " i da je "okupacija teritorije Kraljevine Crne Gore od strane srpskih trupa, izvršena protiv volje njenog naroda", u noti se direktno optužuje Francuska, "koja je djelovala u ime velikih sila " i koja je onemogućila povratak kralja i vlade i pored zvaničnih garancija datih od strane ministra spoljnih poslova Pišona i predsjednika Poenkarea u novembru1918.godine.[11] U noti se dalje navodi da je "kao odgovor na tu brutalnu povredu prava crnogorskog naroda ", isti se digao na oružje i njegov otpor "još i danas traje". Od velikih sila se traži "da urade da srpske trupe napuste Crnu Goru, ako žele časno da izvrše svoje najsvečanije obaveze " i konstatuje se da se sumnja da evakuacija neće biti izvršena tako da "ništa ne ometa prijem Kraljevine Crne Gore u Društvo naroda" [12]. Pomenuti zahtjev crnogorske emigrantske vlade osporio je Pol Mantu, francuski delegat, inače direktor Političke sekcije Generalnog sekretarijata Društva naroda. U svom izvještaju od 25.novembra 1920.godine upućenom V komisiji Društva naroda, Mantu je iznio mišljenje da se čini "razborito da se Crna Gora ne primi u Društvo, na molbu jedne, u najmanju ruku, osporavane vlade, a koja danas boravi u inostranstvu". Mantu navodi da pitanje sadašnjeg postojanja jedne nezavisne države Crne Gore "nikada nije bilo riješeno". Crna Gora je bila upisana u listu država koje su trebale da učestvuju na Mirovnoj Konferenciji u Parizu 1919.godine, ali niko nije priznat "kao kvalifikovan da je predstavlja". Za Jovana Plamenca navodi da predstavlja kralja Crne Gore, koji je u izgnanstvu a kojega je zbacila"jedna crnogorska skupština sakupljena 1918". Očigledno misleći na Podgoričku skupštinu, Mantu navodi za njene odluke kaže i sledeće: "Istina je da punovažnost te odluke, kao i samog mandata Skupštine sporna, jer je Skupština izabrana, kako kažu njeni protivnici ,pod pritiskom Srba i okružena srpskim bajonetima. Istina je da se nepodijeljena opozicija izjasnila protiv bezuslovng prisajedinjenja jugoslovenskoj državi. No, nemoguće je odmjeriti snagu i procijeniti iskrenost izraženih mišljenja i jedne i druge strane, a u očima Jugoslovena,Crna Gora je postala sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca".[13] Navedeno stanovište francuskog delegata, koje nije bilo objavljeno ni u zvaničnom biltenu Društva naroda [14] je u cjelini bilo na liniji stavova francuske diplomatije prema crnogorskom pitanju. Francuska je zvanično održavala odnose sa crnogorskom emigrantskom vladom i kraljem Nikolom, kojeg je faktički držala u zatočeništvu. Njen predstavnik pri crnogorskom dvoru, Delaroš Verne, pohranjivao iluziju o neizmijenjenom stavu prema Crnoj Gori i njenom suverenu. Zvanično ne priznajući odluke Podgoričke skupštine, francuska diplomatija je faktički bila najača logistika oficijelnoj Srbiji i Pašićevom konceptu ujedinjenja Crne Gore i Srbije.[15]Diplomatske odnose sa crnogorskim dvorom i njegovom vladom, Francuska je prekinula tek u decembru 1920.godine poslije parlamentarnih izbora u KSHS održanim 28. novembra iste godine. Notom od 20.decembra 1920.godineizvanredni poslanik i opunomoćeni ministar Francuske pri crnogorskom dvoru, Delaroš Verne je po naređenju Žorža Lega, predsjednika vlade i ministra spoljnih poslova obavijestio predsjednika crnogorske emigranstke vlade, Jovana S.Plamenca o odluci da se "ukine Poslanstvo Francuske u Crnoj Gori "[16] Francuski primjer slijedila je i Velika Britanija [17], koja za razliku od Francuske nije o tome obavijestila crnogorsku stranu. Zato se odluka britanske vlade da povuče egzekvature crnogorskim konzulima širom Imperije, objavljena 18.marta 1921.godine smatra kao datum i formalnog priznanja ujedinjenja Crne Gore sa Kraljevinom SHS.[18]. Italija je poslije potpisivanja Rapalskog ugovora u novembru 1920.godine napravila snažan zaokret u crnogorskom pitanju, koje joj je inače služilo kao ulog u cenjkanju za diplomatskim stolom.[19] Na taj način su parlamentarni izbori u KSHS iz novembra 1920.godine francuskoj i britanskoj diplomatiji poslužili za faktičku legalizaciju novostvorenog stanja, odnosno politike svršenog čina [20]. Ni ove činjenice nijesu otupile entuzijazam crnogorske emigranstke vlade u pokušaju ispravljanja nepravde nanijetoj Crnoj Gori .To potvrđuje i odgovor crnogorske vlade povodom izvještaja Pola Mantua od 15.februara 1921.godine upućen generalnom sekreataru Društva naroda [21]. U odgovoru se osporavaju navodi Pola Mantua i izražava protest "protiv prećutnog odbijanja ,zasnovanog na informacijama koje izvrću činjenice, njenog prijema u Društvo naroda i protiv neshvatljivog kolebanja da se užasna međunarodna nepravda učinjena prema Crnoj Gori stavi na dnevni red poslednjeg zasjedanja Društva naroda, da bi se rasvijetlio jedan zločin koji je opšte poznat" [22]. U osporavanju navoda Pola Mantua, navodi se da "postojanje crnogorske države nije nikada dovedeno u sumnju prije datuma sastavljanja note g.Mantua, jer su velike sile u tom trenutku imale svoje predstavnike kod Kraljevske crnogorske vlade". Druga tvrdnja Mantua po kojoj je Vrhovni savjet Konferencije mira u Parizu u januaru 1919. bio odlučio da Crnu Goru predstavlja jedan delegat, ali da niko nije bio kvalifikovan da predstavlja Crnu Goru, u suštini je izgovor jer je "Vrhovni savjet mogao, da je htio, od početka 1919. da sazna pravo mišljenje crnogorskog naroda i da tako tačno spozna situaciju, koja bi, naravno bila u korist prijema jednog delegata Kraljevske crnogorske vlade na Mirovnu konferenciju". Tvrdnja Mantua da sadašnji predsjednik vlade Crne Gore ne predstavlja zemlju, osporavana je navođenjem člana 75 crnogorskog ustava, kao i navođenjem primjera Belgije, čiji je kralj tokom rata vršio funkcije Skupštine, Senata i Krune, što velikim silama nije smetalo da priznaju tadašnju belgijsku vladu kao zakonitu i obnove suverenitet Belgije. To što se kralj Nikole nalazi u inostranstvu, "to nije stoga što je u izgnanstvu već, naprotiv, što je vlada Republike (Francuske op.Š.R) nametnula neku vrstu interniranja tome šefu jedne savezničke države, koji je, za vrijeme rata i pred zajedničkim neprijateljem, prebjegao u Francusku, u uvjerenju da će tamo naići na prirodno gostoprimstvo". U odgovoru se tvrdi da prisilni boravak kralja u inostranstvu ne mijenja njegov ustavni i međunarodni položaj "osim u mjeri u kojoj bi sila i samovolja velikih sila htjele da , uprkos pravdi, tome daju tumačenje povoljno za njihov plan aneksije i eksloatacije. Jedini organ koji bi imao pravo da liši prijestola kralja bila bi redovna crnogorska Skupština. No to ona nije uradila. Ona je bila samo ukinuta od strane srpske vojske i zamijenjena famoznom "Skupštinom" koju g.Pol Mantu navodi u navedenoj noti" [23]. Ta "Skupština "nije proglasila ujedinjenje sa jugoslovenskom državom, već sa Srbijom, da bi se zaključilo na sledeći način: "Prisilni boravak crnogorske vlade u inostranstvu takođe je dokaz više da su velike sile dopustile da slobodno djeluju uzurpatori slobode naše države, možda upravo sa ciljem da bi bilo nemoguće odmjeriti snagu i procijeniti iskrenost izraženih mišljenja jedne i druge strane, kao što u svojoj noti konstatuje g.Mantu" [24]. Tako se pokušaj aktuelizacije crnogorskog pitanja na Prvom zasjedanju Društva naroda završio neuspješno, prevashodno iz razloga što iza crnogorskih zahtjeva nije stala nijedna velika sila. Diplomatska izolacija crnogorskog dvora i vlade, koja u ovom periodu dobija i formalni karakter, bio je jasan znak, da versajska Evropa nema namjeru da išta mijenja na iscrtanim kartama . Pogotovu ne, na zahtjev vlade i dvora, koji nijesu imali nikakvu faktičku moć. Otuda ne čudi izjava predstavnika Velike Britanije u vezi crnogorskog odgovora na notu Pola Mantua: "Ja sugerišem da se ne šalje nikakva potvrda prijema. Izbori u Crnoj Gori su sprovedeni poslednjeg mjeseca decembra [25] izgleda da su pokazali da Crna Gora želi da postane sastavni dio Jugoslavije. Vjerovatno da su na osnovu toga Francuska i Engleska ukinule svoja diplomatska predstavništva na dvoru kralja Crne Gore koji je vjerovatno prestao da ima međunarodni status". Slično je bilo i mišljenje generalnog sekrtara Društva naroda Drimonda [26]. I dok su parlamentarni izbori u KSHS poslužili francuskoj i engleskoj diplomatiji da se na prividno legalni način izvuku iz zamršenog crnogorskog pitanja [27] u osnovi kojeg nije bio spor o tome da li Crna Gora treba da se ujedini u jedinstvenu jugoslovensku državu, već kako da se to učini, dotle su crnogorski emigrantski krugovi grčevito pokušavali da ga drže aktuelnim u međunarodnim diplomatskim krugovima. Izbjeglice su upućivale predstavke predsjedniku Generalne skupštine društva naroda, predstavnicima raznih država, organizovani su javni mitinzi po evropskim metropolama [28]. Drugo zasjedanje Generalne skupštine Društva naroda koje je održano od 5.septembra do 5.oktobra 1921.godine, crnogorska emigracija dočekala je u značajno izmijenjenim okolnostima.Pri crnogorskom dvoru više nije bilo predstavnika stranih država, kralj Nikola je umro 1. marta 1921. Italija je otkazivala gostoprimstvo ostacima crnogorske emigracije koju su počeli da razdiru unutrašnji politički sukobi . Tračak nade činila je izjava novog predsjednika italijanske vlade Ivana Bonomija data u italijanskom parlamentu 23.jula 1921.godine , "da se o budućnosti Crne Gore, kao značajnom međunarodnom pitanju, nije raspravljalo na nekom međunarodnom kongresu , od koga se moglo očekivati njegovo rešenje i da je, stoga, ono otvoreno". Slični stav u Parlamentu je iznio i ministar spoljnih poslova Dela Toreta 3.avgusta ponovivši potrebu da se crnogorsko pitanje treba rješavati na međunarodnom nivou koji bi omogućio da se utvrdi volja naroda [29]. Takav stav crnogorska vlada, na čelu sa brigadirom Milutinom Vučinićem i ministrom spoljnih poslova dr Perom Šoćem, je tumačila kao promjenu kursa italijanske politike, koja je pod Karlom Sforzom, potpisnikom i kreatorom Rapalskog ugovora i njegovih tajnih klauzula, tumačena kao izrazito anticrnogorska. O tome je bila otvorena velika debata u italijanskom parlamentu i Sforza je konačno u junu 1921. bio primoran da podnese ostavku [30]. Kada je italijanska vlada odobrila finansijsku pomoć za boravak dvojice crnogorskih delegata u Ženevi (Pavle Popović i Aleksandar Prlja) uoči početka Drugog zasjedanja Generalne skupštine Društva naroda, sigurno da je to bio još jedan povoljan znak koji je sugerisao promjenu italijanske politike prema ovom pitanju i mogući nagovještaj promjene indiferetnog stava njene delegacije na Prvom zasjedanju Generalne skupštine Društva naroda.Suština čitavih napora je bila u potrebi da se pronađe delegacija koja će crnogorsko pitanje iznijeti pred Društvo naroda. Pavle Popović je stigao u Ženevu 8.septembra 1921.godine, dok je Prlja stigao tek 13. zbog teškoća koje su mu pravile italijanske konzularne vlasti u Parizu. Da li slučajno, ili ne, ali tamo je italijanski ambasador bio Karlo Sforza [31]. Odmah po dolasku u Ženevu, Pavle Popović je predao Sekretarijatu Društva naroda notu kraljevske vlade sa pratećim dokumentima [32]. Nota koju je potpisao dr Pero Đ.Šoć, ministar spoljnih poslova, sadržavala je uglavnom već poznatu argumentaciju crnogorske emigracije. U noti se podsjeća da je Crna Gora dobrovoljno stala na stranu saveznika, da su velike sile u svojim izjavama garantovale obnovu Crne Gore, da je vlada Francuske onemogućila kralja Nikolu i vladu da se vrate u Crnu Goru, da je Francuska u ime velikih sila izjavila da će se saveznici u okupaciji Crne Gore poštovati njen suverenost i slobodu crnogorskog naroda. Međutim, uprkos datim obećanjima, pod zaštitom srpske vojske i uz pomoć francuskih trupa pod komandom generala Venela i Franše Deperea, organizovana je Velika Narodna Skupština u Podgorici, čije su odluke poništene 13.januara 1919.godine od strane Vrhovnog savjeta Konferencije mira. Potom se Srbija optužuje za nasilje učinjeno prema Crnoj Gori i u prilog tome prilažu odgovarajući dokumenti. Izbore od 28.novembra 1920.godine crnogorska vlada je proglašavala ništavnim jer su održani u uslovima okupacije i na njima je učestvovalo samo 23,72% Crnogoraca koji su imali pravo glasa. Potom se u noti nabrajaju obećanja državnika velikih sila u kojima je naglašeno da crnogorsko pitanje nije riješeno. Na kraju na osnovu svega navedenog Vlada Crne Gore, legalni predstavnik crnogorskog naroda ima čast da zamoli Skupštinu Društva naroda da da tačno i pravedno rješenje crnogorskog pitanja. Radi se o tome da se Srbija prinudi da napusti crnogorsku teritoriju, to jest da poštuje svečano obećanje Saveznika da obnove Crnu Goru i obećanja koja imaju karakter međunarodne obaveze…Odlaskom iz Crne Gore vojske i predstavnika srpskih vlasti, crnogorskom narodu će biti dana mogućnost da se slobodno izjasni o svojoj sudbini putem svojih ustavnih institucija. U tome ima apsolutno i nepovredivo pravo, ravnopravno za sve narode koji sačinjavaju državu. Ako, iz bilo kog razloga, ovo pravo crnogorskog naroda ne bi bilo poštovano, Vlada Crne Gore, bi trebalo da vjeruje da će Skupština Društva naroda osigurati slobodno izražavanje volje crnogorskog naroda plebiscitom. Nota je datirana sa 1.septembar 1921 .godine i završava se uvjerenjem da Skupština neće prećutati najveći zločin ovoga rata koji je učinjen protiv Crne Gore i da će pokazati još jednom, da nije, kako je optužuju njeni neprijatelji, obični instrument pobjednika, već međunarodni aeropag jednake pravde za velike i male. [33] Predaja note je bio najlakši posao za crnogorsku delegaciju. Trebalo je pronaći delegaciju koja će stati iza crnogorskih zahtjeva i podržati ih, kako bi se mogla otvoriti rasprava. Očekivanja u tom smislu prevashodno su bila usmjerena prema italijanskoj delegaciji. Zato je Pavle Popović odmah stupio u kontakt sa Vitoriom Šalojem i Anzilotijem, stalnim podsekretarom Društva naroda. Od italijanske delegacije tražene su povjerljive informacije o tome ko je od stranih delegata naklonjen crnogorskom pitanju. U traganju za prijateljski raspoloženim delegatima, Popović je došao do kanadskih delegata Dohertija i Perleja, koji su bili relativno neobavješteni o crnogorskom pitanju [34]. Obećali su da će tražiti mišljenje vlade u Otavi, da li da njihova delegacija preuzme odgovornost oko postavljanja crnogorskog pitanja. Potom je posjetio delegaciju Južne Afrike i tražio sastanak sa Lordom Robertom Cecilom. U to vrijeme (10. i 11.IX ) završavao se Kongres "Lige za odbranu prava naroda". Na kongresu je učestvovao i Pavle Popović, koji je uspio da u rezoluciji pored albanskog bude, pomenuto i crnogorsko pitanje [35]. U međuvremenu je 14.IX u Ženevu doputovao i drugi crnogorski delegat Aleksandar Prlja, tako da su već 16.IX posjetili Abrahama, člana političkog odjeljenja Sekreatarijata Društva naroda, inače Engleza, kod koga je protestvovano što se crnogorski dokumenti ne štampaju u zvaničnom biltenu Društva naroda, poslije čega su objavljeni "dosta tendeciozna rezimirana notifikacija "[36] o noti od 1.septembra.Ranije je (13.IX) Prlja stupio u kontakt sa albanskim delegatom Fan Nolijem, koji je obećao da će se konsultovati sa Šalojem, koji je inače važio kao ekspert za međunarodno pravo, da li u svom govoru o istorijatu granica, da se dotakne crnogorskog pitanja "još međunarodno neriješenog"[37].Čim je u Ženevu doputovao bugarski predsjednik vlade Aleksandar Stambolijski, crnogorska delegacija je stupila u kontakt i sa njim. Od Stambolijskog je traženo da pomogne crnogorsku stvar, ako ne javno, ono bar tajno. Stambolijski je bio veoma rezervisan izjavivši da ne može ništa učinjeti u tom smislu i da se samo osloncem na neku veliku silu nešto može uraditi.[38] Razočarenje je doživljeno i u ponovnom susretu sa kanadskom delegacijom, jer se iz razgovora sa Dohertijem zaključilo da je njemu crnogorsko pitanje dosadno, da ne zna kako da započne to pitanje, bojeći se da ne ostane usamljen. Na ubjeđivanja Pavla Popovića.[39] ipak je ostavio mogućnost da pokrene to pitanje. U naporima da pronađu delegaciju koja će podržati crnogorsko pitanje, ponovo je obavljen razgovor sa italijanskom delegacijom (delegatom Poljanom) kome je povjerljivo saopšteno da su Kanađani spremni da pokrenu to pitanje ukoliko je italijanska delegacija spremna da je ažurira i stane iza nje. U tom smislu Šaloja je obavio razgovor sa Dohertijem i potom su tražene instrukcije iz Rima. Držanje italijanske delegacije bilo je neiskreno, jer se kasnije pokazalo da ona nije tražila nikakave instrukcije iz Rima ovim povodom. Shvativši to, crnogorska delegacija je tražila od svojih prijatelja u italijanskom parlamentu i u italijanskom javnom i političkom životu, da izvrše pritisak na politički vrh, ne bi li se jasnije profilisao stav italijanske delegacije pri Društvu naroda.[40] Izgleda da je u tom smislu i postignut neki uspjeh, jer je jugoslovenski poslanik iz Rima, Antonijević u strogo povjerljivom izvještaju obavijestio jugoslovensko ministarstvo inostranih djela :"..U ovdašnjim političkim krugovima se sa velikim interesovanjem prati korak ovdašnjih Crnogoraca u Ženevi. S jedne strane većina i u Komori i u Senatu je za nezavisnot Crne Gore ; s druge strane većina …. [41] sadašnjih su za nezavisnost Crne Gore, ili u najmanju ruku da se dovede do plebiscita. Jedini su danas Bonomi, Toreta i Sforza koji smatraju da za talijansku vladu to pitanje ne postoji. Ali pod današnjim okolnostima u parlamentu i kabinetu, raspoloženje Bonomia i Torete ima samo vrednost jednog mišljenja, tako da su na jednodušno stvorenu politiku vlade talijanske da se u Crnoj Gori dovede do plebiscita nemoćni da na tu politiku imaju ma ikakvog ticaja. Ovdašnjim Crnogorcima je od prvog ovog mjeseca vlada talijanska već povratila pomoć kou su ranije imali i koju je Đolitijeva vlada bila ukinula od juna ove god…[42]" Jugoslavenski poslanik je u pomenutom izvještaju s pravom potencirao da su glavni akteri italijanske zvanične politike bili nenaklonjeni crnogorskom pitanju, smatrajući ga riješenim, te je jasno u tom kontekstu da je pominjani Bonomijev govor u italijanskom parlamentu u prilog tom pitanju, bio za unutrašnju političku upotrebu. Jednostavno italijanska zvanična politika je primjenjivala taktiku vještačkog disanja za crnogorsko pitanje, sve dok ono može poslužiti za ostvarivanje njenih strateških interesa u Albaniji i u rješavanju Jadranskog pitanja. Crnogorska delegacija je imala razgovore sa Holanđanima (Jonker R.de Mores van Svinderen), inače holandskim poslanikom u Londonu i Van Kernebekom, koji je trebao da predsjedava plenarnom sjednicom i od kojeg je traženo da pročita crnogorsku žalbu povodom izostanka zvaničnog odgovora na traženje admisije na Prvom zasjedanju Generalne skupštine Društva naroda. Dok je Holanđanin izražavao simpatije prema crnogorskom pitanju, dotle je lord Robert Cecil, delegat Južne Afrike, preko svog sekretara poručio "da ništa ne može uraditi za Crnu Goru, jer smatra da je to pitanje svršeno…" Sve što je uspjela crnogorska delegacija na kraju se svela na mogućnost da zainteresovani delegati mogu upoznati sa crnogorskom notom smještenom u birou biblioteke sekretarijata. Kada je počelo zajedanje Generalne skupštine Društva naroda u Ženevi su se pojavili veliki oglasi sa pitanjem "Gdje je Crna Gora ?", dok je konferencija organizovana u korist Crne Gore bila rasturena od strane srpskih pristalica.[43] Suštinu crnogorske pozicije najbolje je izrazio Pol Mantu, koji je direktno u razgovoru sa crnogorskom delegacijom optužio Italijane za neiskreno držanje, rekavši pri tome : "…ali šta ćete, imate ko da vas napada, a nemate koga da vas brani i razumije se sve ide na vašu štetu…"[44]. Naravno, tadašnji upliv jugoslovenske diplomatije, koja je uživala posebnu naklonost Francuske, kao najmoćnije evropske sile poslije I svjetskog rata, bio je takav da nije davao nikakvu šansu aktuelizaciji pitanja koje se smatralo riješenim. U tom smislu je bila i očekivana reakcija zvaničnika koji su ispoštovali zahtjev jugoslovenskog poslanika Spalajkovića, da crnogorske note ne budu podijeljene delegatima zasjedanja Društva naroda i da se sa njom postupi na isti način kao i prilikom Prvog zasjedanja.[45] Na taj način je propao i drugi pokušaj crnogorske emigracije da crnogorsko pitanje otvori na zasjedanju Društva naroda. Nešto kasnije (9.decembra 1921) Sekretarijatu je predata još jedna nota u kojoj se rezimiralo crnogorsko pitanje i u kojoj je iznijet zahtjev da se povuku srpske trupe iz Crne Gore i da se omogući Crnogorcima da se slobodno izjasne o vladavini u svojoj zemlji. I ova nota je završila u biblioteci sekretarijata, kao i ona poslednja upućena 1924.godine. Naime, na Trećem i Četvrtom zasjedanju Društva naroda nije bilo inicijativa za pokretanjem crnogorskog pitanja. Na Petom zasjedanju održanom od 1.septembra do 2 .oktobra 1924.godine, zabilježena je nova aktivnost u tom smislu.Generalnom sekretaru Društva naroda je predata crnogorska nota [46] datirana 13.sptembra 1924.godine, sa potpisima Vladimira Popovića, inače predsjednika komiteta crnogorskih izbjeglica, koji se potpisao kao bivši predsjednik cetinjske opštine i ministar pravde i Andrije Prlje, koji se potpisao kao ministar spoljnih poslova Crne Gore.Radilo se o crnogorskim izbjeglicama, nekada visokim činovnicima vlade u emigraciji, koji su pod firmom zvaničnih organa, pokušali da reaktuelizuju crnogorsko pitanje. Pomenuta nota, mnogo obimnija nego predhodna, je interesatnija po sadrzaju koji svjedoci o stanju duha u jednom dijelu crnogorske emigracije, nego po posledicama koje je proizvela. Nota počinje pitanjem: Da li će Društvo naroda ostati saučesnik najvećeg zlocina svjetskog rata (1914-1918)?. Odmah potom su citirane riječi Mac Donalda nema mira bez pravde.[47] Nota je predata kao Žalba Crne Gore Petoj Skupštini Društva naroda, a naslovljena na generalnog sekretara Društva naroda. Od njega se traži da prenese Vrhovnom savjetu da siromašni i herojski crnogorski narod očekuje ispravku njegovih povrijeđenih prava …. Ovaj narod koji je, tokom deset vjekova, žrtvovao na žrtveniku slobode i pravde sva svoja dobra, čak i sebe samog, se raduje više nego iko drugi na pomisao da će moći da najzad prekine lance intriga kojima su ga velike sile stegle, gušile, već nekoliko godina i da će imati najzad mogućnost da vidi sudije, nepristrasne sudije, sudije koje sude u me Morala, ne za svoje interese. To je bilo podsjećanje na riječi iz memoranduma predatog Prvom zasjedanju Društva naroda, kojem je notom od 18.novembra 1920. zatražen prijem Crne Gore. Potom se podsjeća na korespodenciju Pola Mantua i crnogorske vlade, sudbinu note i pratećih dokumenata. Prvi dio note, datirane 13.septembra 1924.godine završava se očekivanjima da: će Društvo naroda postati ono što mora biti :utočište za slabe, izvor nada ugnjetavanih i regulator ambicija određenih sila. Drugi dio note je zanimljiv i po tome sto se uz već poznatu argumentaciju izloženu u prvoj noti iz septembra 1920. godine, ovdje spisak optužbi država koje su uništile crnogorsku državu proširuje i na Italiju. U tom smislu se ukazuje na čitav istorijat izjava italijanskih državnika iz vremena I svjetskog rata. Dakle pored Srbije i Francuske, sada se Italija otvoreno optuživala da crnogorsko pitanje nije željela da pokrene sve dok se ne razriješi spor između Srbije i Italije u pitanju Jadrana..Očigledno je da je rimska diplomatija računala da sačuva Crnu Goru kao predmet cenjkanja i iznuđivanja čak i u trenutku kada je bilo diskutovano o sporovima između nje i Srbije. Potom se ponovo izlaže istorijat izjava državnika velikih sila u smislu davanja garancija Crnoj Gori (Pišon, Poenkare, Vilson), podsjeća na dešavanja u Crnoj Gori poslije Podgoričke skupštine, kada je vlada Srbije suzbijala na najvarskiji i najkrvaviji način otpor Crnogoraca, kao i na to da je jedan dio tih zločina opisan u zvaničnoj publikaciji Dokumenti o srpskim zločinima u Crnoj Gori. Podsjećanje na neki od zločina izraženo je kroz nekoliko citata iz srbijanske štampe (Balkan, Tribuna, Jutarnji list; Radničke novine), koji govore o represiji sprovođenoj u Rovcima, pogibiji Sava Raspopovića i drugova, Šćepana Mijuškovića i sl [48]. Nota se završava protestom Stjepana Radića i sedamdeset poslanika u Skupštini u Beogradu i proglasom objavljenim 1.maja 1924.Braćo Crnogorci u kojem se izražava protest protiv terora u Crnoj Gori.[49] Kao što smo naveli, ova nota nije izazvala nikakvu pozornost zvaničnih krugova unutar Društva naroda iz razloga što ličnosti koje su stajale iza nje nijesu imale nikakav legitimitet da nastupaju u ime Crne Gore. Crnogorsko pitanje se tada u diplomatskim krugovima smatralo riješenim. Istina u sjećanjima savremenika ostalo je puno tragova o nepravednom načinu kako je ono rešavano [50], ali politika nije nikada bila određena moralom, već interesom. [1] Vidi: D.Živojinović Italija i Crna Gora 1914-1925,Studija o iznevjerenom savezništvu,Beograd,1988,389 [2] DACG,FEV,Ministarstvo spoljnih poslova,Rim 1919-1920,K.M.Lučić-Jovanu Plamencu ,Milano 12.oktobra 1920 [3] Ibid,Rješenje ,Rim 29.X 1920 [4] Ibid,Rješenje ,Rim 29.X 1920 [5] Vidi: Dimo Vujović,Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd 1962,411 [6] DACG,Ministarstvo spoljnih poslova ,Rim 1919-1920,A.Rajnvajn-Vladimiru Popoviću,Neji ,23.XI 1920 [7] DACG,FEV,J.Plamenac 1919-1921,f 109-110.Plamenac-Lord Robertu Sesilu,Rim 20.novembra 1920 [8] Ibid [9] Uporedi : D.Vujović, , n.d. str.411,Vujović navodi da je nota predata 23.novembra 1920 [10] Le role de la France dans l'annexion forcèe du Montènègro, (Documents officiels publiès par le Ministère des AffairesEtrangères du Montenegro),Roma , 1921,198; Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore (Zvanična dokumenta koja objavljuje Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore ), Bar ,2000,189 (prevod) [11] Le role..199; Uloga Francuske ….190 [12] Le role..200-201;Uloga Francuske ..191 [13] Le role …201; Uloga Francuske …192 [14] Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore ,Podgorica (BIIP),F-113,Radovi Vladimira Popovića, Pavle Popović-Peru Šoću, Ženeva 23.IX 1921, Raporat o radu crnogorske delegacije kod Društva naroda [15] O stavu Francuske prema jugoslovenskom pitanju vidi više : Š.Rastoder ,Politika svršenog čina ,Uloga Francuske …..(pogovor ) ,199-235;D.Živojinović, Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922,Beograd 1996;D.Vujović, Francuski masoni i jugoslovensko pitanje 1914-1918,Beograd,1994;Vuk Vinaver, Jugoslavija-Francuska između dva svetska rata,Beograd,1985 [16] Le role …..9-10;Uloga Francuske ….11-12 [17]O stavu Britanije vidi: D.Živojinović,Crna Gora u borbi ….210-230 [18] D.Živojinović,Italija i Crna Gora 1914-1925,Studija o iznevjerenom savezništvu,Beograd,1988,397 [19] Vidi:D.Živojinović,Italija i Crna Gora 1914-1925,Studija o izneverenom savezništvu ,Beograd 1988; Il trattato di Rapallo al parlamento italiano,Roma ,1921; Carlo Sforza Un anno di politica estera,Discorsi racolti a cura di Amadeo Giannini,Roma , 1921;Vladimir Popovitch, Responsabilita del conte Sforza nella questione montenegrina , Roma ,1921; [20] Vidi više: Šerbo Rastoder, Politika svršenog čina, Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore ,Bar ,2000 (Pogovor) [21] Uporedi:D.Vujović ,Ujedinjenje ….str.412 , navodi da je vlada kralja Nikole predala notu 28.XI 1920. u kojoj pobija navode Pola Mantua [22] Le role…207;Uloga Francuske …197 [23] Le role…206; Uloga Francuske ….196 [24] Ibid [25] misli na arlamentarne izbore u KSHS sprovedene 28.novembra 1920 [26] Cit.prema D.Vujović, Ujedinjenje …str.412.Drimond je povodom crnogorskog odgovora na notu Pola Mantua izjavio:"….Ja mislim da mi treba da to potpuno ignorišemo sem iz učtivosti mogli bismo uputiti potvrdu prijema u trećem licu…." [27] Na ovim izborima se opšte nije pokretalo crnogorsko pitanje, niti pitanje položaja Crne Gore u Jugoslaviji iz razloga što je na izborima omogućeno učešće samo strankama koje su imale pozitivan odnos prema odlukama Podgoričke skupštine. Tako faktički rezultati izbora nijesu bili ni važni, koliko je bila važna forma legalizacije. Na ovim izborima, u izbornom okrugu Crna Gora, koji je obuhvatao područje Crne Gore u granicama prije balkanskih ratova, KPJ je osvojila 10869 (37,99%), Republikanska stranka 4613(16,12%), Demokratska lista Pavla Čubrovića i Todora Božovića 4062 (14,2%), Demokratska lista Andrije Radovića 1488 (5,2%), nezavisna lista Spasoja Piletića 2405 (8,41%), Radikalna Milosava Raičevića 3837 (13,41%) i neopredijeljena lista Novice Šaulića 1338 (4,68%). Na izborima je glasalo oko 15 % stanovništva u odnosu na ukupan broj stanovnika u izbornom okrugu (bilo upisano 43370 birača, dok je na ovom području prema popisu iz ¸ 1921. živjelo 199.227 stanovnika ) koji je po svojoj veličini bio za skoro 5000 km ² manji od terirorije države u ime koje se odlučivalo. Lista jednog od glavnih ujedinitelja (Andrije Radovića ) nije dobila ni 1500 glasova, dok su republikanci i komunisti ukupno osvojili 51,11% glasova. Britanski posmatrači na ovim izborima, Roland Bryce i major L.E.Ottley su u svom izvještaju naveli da su izbori pošteno izvršeni i da nije postojalo neko čvrsto raspoloženje protiv ujedinjenja sa Srbijom. U vrijeme izbora samo je u Gaeti boravilo više od 1500 crnogorskih emigranata, organizovanih u vojne jedinice, dok je veliki broj njih bio u zatvorima ili u šumama. Tabelarni pregled:

Broj upisanih biraca u izbornm okrugu Crna Gora iznosio je 43370	Ukupno glasalo 28612 ili 65,97% od upisanih 43370 glasaca	Procenat osvojenih glasova u odnosu na 28612 onih koji su izasli na glasanje

KPJ	10869 glasova	38 %
Republikanska stranka	4613	16,12 %
Demokratska lista Pavla Čubrovića i Todora Božovića	4062	14,2 %
Demokratska lista Andrije Radovića	1488	5,2 %
Nezavisna lista Spasoja Piletića	2405	8,41 %
Radikalna Milosava Raičevića	3837	13,41 %
Neopredijeljena lista Novice Šaulića	1338	4,68 %

Vidi više : Š.Rastoder, Političke stranke u Crnoj Gori 1918-1929, Bar, 2000 [28] Vidi : D .Vujović, Ujedinjenje …str.413, Komitet crnogorskih izbjeglica uputio je 28.XI 1920. godine predstavku predsjedniku Generalne skupštine sa molbom da se Crna Gora primi u Društvo naroda i da se srpske trupe evakuišu iz Crne Gore i da se omogući izjašnjavanje Crnogoraca pod međunarodnom kontrolom; U Parizu je organizovan miting od strane "Lige za prava čovjeka "u saradnji sa revijom "Javna diplomatija " sa kojeg je upućen apel Društvu naroda . [29] D.Živojinović,Italija i Crna Gora…409 [30] Vidi:D.Živojinović, Italija i Crna Gora…375-405;Carlo Sforza,Un anno di politica estera,Discorsi racolti a cura di Amadeo Giannini,Roma 1921; Vladimir Popovitch, Responsabilita del conte Sforza, Roma 1921; Ila trattato di Rapallo al parlamento Italiano, Roma 1921 [31] Sforzinu anticrnogorsku politiku Jovan Plamenac je nešto kasnije komentarisao na sledeći način:"U stvari grof Sforza je vodio borbu protiv Crne Gore još u vremenu, dok je bio opunomoćeni ministar Italije kod vlade Kralevine Srbije. On je, naprimjer intrigirao i kod svoje vlade i na drugim mjestima kako ne bi saveznici omogućili da se na Solunskom frontu vaspostavi i jedna crnogorska vojna jedinica. Sve je on ovo radio protiv Crne Gore ne samo kao poznati eksponent srbijanske politilke i po izvjesnim dokazima kao njen plaćenik, nego je bio zauzeo ovaj neprijateljski stav prema Crnoj Gori i na osnovu one protivcrnogorske odluke velike Masonske lože u Parizu. On je jedan od njenih majstora, jedan od masonskih đenerala. Kako je, pak francuka vlada bila isposlovala da pomenuta Velika Loža donese smrtnu presudu za Crnu Goru, a za račun Srbije, odnosno za račun francuske hegemonije na evropskom kontinentu, to je on grof Sforza u borbi protiv Crne Gore bio eksponent i francuske imperijalističke politike, koja je svakako bila uperena i protivu interesa Kraljevine Italije.Uostalom, ovu i ovakvu politiku tadašnje Italije osudio sam ne samo ja u ime moje nacije, nego i nova fašistička talija na čelu sa g. Musolinijem ".Vidi: Rastoder Šerbo, Janusovo lice istorije, Podgorica 2000,214 [32] Vidi: Memoire du gouvernment du Montenegro adresse á la Societe des Nations á Genève le 1.septembre 1921,Roma 1922 [33] Ibid [34] Prema svjedočenju Popovića Doherti se najviše raspitivao o dinastiji i o tome želi li je crnogorski narod i izrazio čuđenje da se nijedna evropska država ne zauzima za Crnu Goru, nego se to traži od jedne amerikanske. Vidi: BIIP, f-113, Radovi V.Popovića …… [35]Ibid, Popović navodi da je na kongresu učestvovao samo "radi rezolucije, koju Arbanasi oćahu da se izglasa samo u njihovu korist, a protiv Srbijanaca, Uspio sam da ju povežem sa crnogorskim pitanjem , a u smislu naših nota upućenih u svoje vrijeme – Konferenciji Ambasadora,generalnom Sekretaru i članovima Savjeta Društva naroda. Ta je rezolucija , prema mojoj redakciji , izašla u ondašnjoj štampi , a u nekom dijelu strane prese" [36] Ibid [37] Ibid [38] Ibid, Popović stim u vezi navodi stanovište Stambolijskog : "……On, koliko sam mogao razumjeti, ide na tome da ugodi Srbijancima, ili bar da ih ne naljuti, uzev u obzir rđavu praksu, koju je imao sa našim ljudima, prije dvije godine u Rimu (moje lične impresije).a sam mu izjavio u smislu mog razgovora sa g.Paneratovima (drugi delegat i bugarski ambasador u Vašinktonu op.R.Š) da smo mi gotovi na sve kombinacije čim dobijemo nezavisnost, a da moramo računati, svi Balkanci, na Velike Sile, jer tek sa njihovim pristankom moći ćemo ostvariti neke nove kombinacije. On je to priznao, ma da je bio u tome u kontradikciju, a početnom svojom tezom. dalje me pitao za vojvodu Vukotića, brata Kraljičina, i njegovu izjavu po novinama da je crnogorski narod sav za ujedinjenje i t. d.J a sam mu rekao da je to čovjek koji je živio i živi od političkih smicalica, te ide onamo gdje mu se čini da će lakše i bolje jesti, a da takvih tipova ima svaka zemlja, pa i njihova…Rezultat bi, dakle, bio apsolutno ravan nuli, bar na riječima i obećanjima, ali možda tajno ipak nam je ta delegacija naklonjena.." [39] Ibid, "….Ja sam izdaleka dao znati da smo mi u vezi sa jednim velikim dijelom kanadskog javnog mnjenja , da znamo o interesovanju njihove vlade o nama, da je g. Pukovnik Burnam svjedok naših muka i patnji, i da pitanje interesuje svaku delegaciju, ali da se boje Francuske, da bi Italija vrlo rado pomogla pitanje kad ga on već otpočne, čak da bi to morala, jer da je tu izjava Bonomijeva ; da ću mu odmah poslati imena delegata na koje mi računamo da će nas pomoći ……" [40] BII,F-113,Radovi V.Popovića, Raport o radu crnogorske delegacije…. [41] Riječ koja nije dešifrovana u telegramu [42] AJ,334-1-3, Antonijević –ministarstvu inostranih djela, Telegram Rim 24.IX ,Beograd 25.IX ,strogo Pov.Br.557 [43] D.Vujović,Ujedinjenje…413 [44] BIIP,f-113, Radovi V.Popovića,…… Navodeći da su sa Mantuom imali jednočasovni razgovor Popović navodi njegove riječi povodom optužbi crnogorske strane da je prećutao crnogorski zahtjev na Prvom zasjedanju: "Ja znam da vaše pitanje prirodno interesira najviše Italiju i prema tome nijesam nikada ništa učinio ni napisao što nijesam prvo izvijestio Italijanca, člana ove (političke sekcije), moleći ga da ponese sve dokumente kod svoje Delegacije i da dadnu svoj savjet ili mišljenje. Nikad nijesam imao nikakvog odgovora. S druge pak, strane Jugosloveni čine presiju i negiraju vam svako pravo. Ja nemam formirano mišljenje niti određeno o jugoslovenskim pretenzijama jer znam i to da crnogorsko pitanje pravno nije nikada bilo (tranše) riješeno! Ali što ćete, imate ko da vas napada, a nemate koga da vas brani i razumije se sve ide na vaš štetu. Što se tiče izjave Bonomijeve kaže da zna nju dobro, ali izjave bi trebale da budu ponovljene na međunarodnim kongresima, a ne samo u parlamentu, gdje su one činjele često iz političkog oportuniteta, za unutrašnju politiku. Da pitanje bude izneseno pred Asamble preko predsjedništva, bi trebalo da to odluči Biro de l`Asemble u koji je Šaloja ove godine, a da pitanje bude izneseno inače bi trebalo da ga iznese pitanjem jedan od delegata….." [45] D.Vujović,Ujedinjenje……414 [46] Appel du Montenegro a la cinquieme assemble de la Societa des Nations , 1924 [47] Ibid , Potom se u uvodnom dijelu teksta navodi:Čitanje ovog malog djela zahtijevaće od vas tridesetak minuta pažnje. Ova žrtva će vam valjati da prepoznate najveći zločin svjetskoga rata a odšteta za taj zločin neće proći bez posljedica. Dali biste se usudili da odbijete taj obol nepriznatoj Civilizaciji ,prezerenom Covječanstvu, ubijenoj pravdi! [48] Ibid, Tako se citira Balkan od 23.avgusta 1922 u kojem se priznaje da je 95% crnogorskog vlasništva opljačkano ; Balkan br.240 od 4.septembra 1922 .godine u kojem se opisuju represalije vojske pod vođstvom potpukovnika Dušana Besarabića i komandanta Borivoja Rosandića u Rovcima: Rovci je bio u vatri i krvi,tri puta od 1919 do današnjega dana. Svaki put je bio zapaljen od strane vosjke i žandarmerije uz pomoć artiljerije…….Među zločincima, čije su žrtve bili stanovništvo Rovaca, podvlačimo sa užasom da su mačke bile zatvorene u suknje dvaju žena u godinama. Životinje razdražene udarcima izvršitelja su grizle i greble do smrti žrtve. Ovakva tortura je bila neređena da bi prisilila žene da pokažu mjesta na kojima su se skrivali njihovi sinovi pobunjenici… Slična tortura je izvršena na pet žena iz Rovaca : Magna (žena radivoja Bulatovića ); Milica (žena Marka Bulatovića ); Mare( žena Petra Bulatovića ); Stane (žena Nikole Bulatovića )…. [49] Ibid [50] O tome postoji veliki broj radova.Navodimo samo one nekih stranih autora :Harold Nicolson, Paecemaking, New York 1965,151-152; Stephan Bonsal, Suitors and suppliants, The Litle Nations at Versales ,USA,1946 (I izdanje ), prevedeno i objavljeno (Vijesti januar –februar 2000); Giuzeppe de Bajza, La Questione Montenegrina, Budapest,1928 (Prevedeno i objavljeno :CKL maj-jun 20001); František Šistek, The Restoration of Montenegroin the Plans of the Montenegrin Political Representation in Exile (1916-1922),Central European University, Budapest, june 2001 (manuskript);Balavoine Guillaume, Le Montenegro et son integration dans le royume des Serbes, Croates et Slovenes (19141921), www.guillaume-balavoine.net (dokt.disertacija odbranjena na Sorboni 1993); Vhitney Waren,Montenegro the crime of the paece conference,new York,1922 ( naše izdanje –Podgorica,2000 ); Prospero Fedozzi, Situation juridique et internationale du Montenegro,Genes 1922; Prospero Fedozzi, L'Escomatage du Montenegro, Roma 1924;